Turkmenistan je daleko najrepresivniji politički sustav od svih bivših sovjetskih republika; i kao rezultat toga, svi koji pokušaju prosvjedovati unutar njegovih granica i rodbina onih koji mogu prosvjedovati u inozemstvu, često su podvrgnuti drakonskim kaznama i prijetnjama. Ova činjenica je u inozemstvu ograničila, ali nije blokirala pojavu prosvjeda Turkmena. Zna se da su postojala tri vala prosvjeda. Prva su dva suzbijena brzo i brutalno, ali treći, koji uključuje Turkmene kako u zemlji, tako i u inozemstvu, jača.
Poznat po autokratskoj vladi i velikim rezervama plina, Turkmenistan također ima reputaciju otoka stabilnosti u nemirnoj Srednjoj Aziji. Unatoč bogatstvu plinom, velik dio stanovništva Turkmenistana i dalje je osiromašen. Nakon neovisnosti od Sovjetskog Saveza 1991. godine, zemlja je ušla u razdoblje izolacije koje je tek nedavno počelo prestajati. Turkmenistan proizvodi otprilike 70 milijardi kubnih metara prirodnog plina svake godine, a oko dvije trećine izvoza odlazi u ruski plinski monopol Gazprom. Vlada je, međutim, tražila plinske ugovore s nekoliko drugih zemalja, uključujući Kinu i susjedni Iran, kako bi smanjila ovisnost o Rusiji. Gurbangulij Berdimuhamedov vlada Turkmenistanom od 2007. godine kada je naslijedio doživotnog predsjednika Saparmurata Nijazova. Slijedeći korake svog prethodnika, gospodin Berdimuhamedov autokratski je vladar koji je izgradio kult ličnosti. Službeno nazvan "Arkadag" (pokrovitelj), također je premijer i vrhovni zapovjednik oružanih snaga zemlje. Ustavne promjene donesene 2016. godine produljile su ograničenja predsjedničkog mandata s pet na sedam godina i ukinule 70-godišnju dobnu granicu koja je bila jedina pravna prepreka da Berdimuhamedov ostane na vlasti na neodređeno vrijeme. U veljači 2017. godine Berdimuhamedov položio je treću godinu zaredom prisegu na mjestu predsjednika. Vlada ima apsolutni monopol nad medijima, a državna TV i radio održavaju stalan tok propagande. Reporteri bez granica nazvali su Turkmenistan "sve većom crnom rupom vijesti". Strane web stranice s vijestima i oporbe blokirane su, a međunarodne društvene mreže često su nepristupačne.
U zemlji nema otvorene oporbe; bilo koja politička aktivnost koju vlasti ne ovlaste oštro se suzbija. Ne postoje ni neovisne nevladine organizacije koje bi mogle kritizirati vlasti zbog kršenja ljudskih prava. Ali još uvijek postoje aktivisti i skupine povezane s oporbom unutar zemlje. Iako otvoreno mogu govoriti samo oni koji su u inozemstvu. Ako se okrenemo povijesti, tada je postsovjetski Turkmenistan prošao kroz nekoliko faza razvoja oporbenih struktura. Vođa prvog vala devedesetih bio je Avdij Kulijev, bivši ministar vanjskih poslova Turkmenistana koji je živio u Moskvi.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.