Za većinu muslimana svijeta, sveti mjesec ramazan je vrijeme posta, odricanja i promišljanja. Osim vremena duhovnosti i odražaja, ramazan je također mjesec kada se treba posebno posvetiti snošljivosti, solidarnosti, davanju drugima. Ali, ekstremisti poput Daeša (ISIL) ili Al-Kaide smatraju da je to mjesec džihada i mučeništva, kada Bog nagrađuje vjernike s rajem i pobjedom na bojištu. Tako je glasnogovornik Daeša Abu Muhamad al-Adnani u ramazanskoj poslanici nagovijestio da će se napadati kršćani, šijiti i suniti koji se bore protiv Daeša.
I doista, uslijedio je niz napada, među kojima i onaj 26.lipnja 2015. u tuniškom ljetovalištu Sousse. Masakr u hotelu Riu Imperial Marhaba ostavio je iza sebe 38 mrtvih. Kad se tome pridoda napad na muzej Bardo u ožujku s 22 poginulih, onda je 2015. najkrvavija godina za Tunis u nedavnoj prošlosti. To je i snažan podsjetnik da Tunis nije otok, već da je povezan sa svojim okruženjem, posebice s Libijom odakle i proizlazi prijetnja krhkoj tuniskoj demokraciji.
Tračak nade se gasi – iznimka Arapskog proljeća sve više nije iznimna. Smatrana kao relativno sigurna zemlja, Tunis je bio u mogućnosti mirno proći kroz tri izborna ciklusa, uključujući izbore za parlament i za predsjednika. Svijet je bio zadovoljan, jer se pokazalo da Arapsko proljeće može iznjedriti demokraciju. Gospodarska nestabilnost je bila podsjetnik da nije sve dobro, ali je međunarodna zajednica dala potporu i bila uvjerena u mudrost tuniskog građanskog društva i političke elite te njihovu sposobnost da pređu te prepreke.
Zanimljivo, borba s terorizmom započela je nakon što je s vlasti zbačen Zine el-Abidine Ben Ali u siječnju 2011. Ekstremisti su od tada ubili više od 60 sigurnosnih i vojnih djelatnika, posebice u planinskoj regiji Chaambi blizu alžirske granice. Unatoč napadima na civilne i turističke zone, smatralo se da Tunižani i njihovi gosti nisu u naročitoj opasnosti. Napadi ove godine potvrdili su da su bili u krivu. Nekoliko europskih zemalja, među njima Velika Britanija, Irska i Danska proglasile su Tunis nesigurnom destinacijom i upozorile turiste da ne putuju u tu zemlju.
Ono što je napad u Soussi pokazao jest jednim dijelom učinak prelijevanja krize iz Libije, ali još više se radi o širenju radikalizma u samom Tunisu i lošoj organizaciji sigurnosnih snaga. Tunis je najavio izgradnju obrambenog zida između Tunisa i Libije, koji bi se sastojao od rovova, pješčanih zidova, promatračnica i ostalih fortifikacijskih elemenata koji bi pomogli čuvanju tuniskih kopnenih granica. Nije poznata dužina ovog zida zvanog Džefara, prema nazivu pograničnog područja, niti koji su troškovi. Pokrenute su mnoge rasprave o zidu, posebice među stanovnicima tuniskog juga koji znatno ovise o neformalnoj trgovini s Libijom. Ostali su naglasili da bi se time prekinule prekogranične obiteljske i osobne veze. Libijska oporbena stranka Libijska zora čak je optužila Tunis da izgradnjom zida pokušava precrtati granice i ukrasti libijsku naftu.
I dok potencijalni upadi libijskih ekstremista time padaju u vodu, gradnjom zida neće Tunis biti siguran. Naime, većina terorista u Tunisu su Tunižani. Čak i oni koji su pobjegli u Libiju mogu preći zid kao tuniski građani. Tako umjesto da drži opasnost izvan granica, zid će držati opasnosti unutar njih.
Radikalizacija je sve jača među mladeži Tunisa. To je sada najveći izazov s kojim se Tunis suočava. Obrazovani pod autokracijom koja nije imala ideologiju, mnogi tuniski mladići i djevojke nisu razvili osjećaj pripadnosti tuniskoj državi. U stvari, jedini osjećaj koji jesu razvili jest odbacivanje te države, a ustanak 2011. samo je povećao tu kontra-afekciju. Njihovo nezadovoljstvo nije završeno zbacivanjem Ben Alija, već je osjećaj izdaje od strane političke elite nastavljen i u novom razdoblju tuniske povijesti. Od otprilike osamsto tisuća nezaposlenih u Tunisu, polovica su mladi. Marginalizirane regije su posebice jako pogođene. Posebice se to osjeća u provincijama Dženduba, Kaserin, Gafsa i Tozer. Visokoobrazovani mladi najmanje mogu očekivati da će se zaposliti. S nedostatkom socioekonomskog napretka nakon Arapskog proljeća, njihov se bijes povećava. U tom očaju terorističke skupine poput Daeša dobivaju najveće zgoditke.
Ali, ono što se smatra pokušajem izvoza ideologije al-Kaide ili Daeša, zapravo bi moglo imati svoje korijene u pokretima koji desetljećima postoje u Tunisu. Napadi koji su izvršeni posljednjih godina u Tunisu teže destabilizaciji jedinog uspješnog primjera Arapskog proljeća. U tom ishodištu ustanaka po arapskom svijetu, Daeš i slične organizacije nastoje postići nekoliko ciljeva.
Prvo, ubijanje je šokantna demonstracija moći terorističkih skupina koje mogu ciljati u Tunisu nekoliko puta zaredom. Istina, posljednji napad u Sousse je izveden od strane bombaša samoubojice,što se može tumačiti nesposobnošću lokalnih terorista da se organiziraju, ali također pokazuje da je svaka prijetnja ostvariva. Drugo, pokazuje snažnu ponovnu pojavu naoružanog takfirizma u području koje ima dugu povijest tog problema. A treće, i ne manje važno, ovaj napad je vrlo blizu južnih obala Europe i izveden u području odakle se mnogi imigranti brodovi otiskuju na opasno ali dostižno putovanje prema Europi.
Povijesno gledajući, Tunis je tijekom većeg dijela 20. stoljeća bio pod utjecajem panarapske i neosalafističke misli. Čak je i prvi tuniski kralj Muhamad VIII al-Amin Bey bio pod utjecajem tih misli. Od nezavisnosti u pedesetim godinama dvadesetog stoljeća, takve su fundamentalne ideje bile shvaćane kao prijetnja mladoj državi. Pod vodstvom Habiba Burgibe, Tunis je trebao postati sekularna, narodna i francusko-racionalistička republika nalik kemalističkoj Turskoj. Protiv takve ideje stajao je Salah Ben Jusef, vođa tzv. jusefista. On je početkom pedesetih pobjegao u Kairo i od tamo nastojao stvoriti jak pokret u Tunisu koji bi počivao na naserovskom panarabizmu, te na panislamističkim idejama i uvođenju islamske države u Tunis.
Burgiba je vladao u jednopartijskoj državi do ranih osamdesetih kada je vlada dozvolila da se više stranaka natječe na izborima, ali samo one stranke koje su imale dozvole te vlade. Tako se podigao Pokret islamskih namjera pod vodstvom Rašida al-Ganušija. Pokret je nastao kasnih sedamdesetih te je eksplicitno pozivao na kraj Burgibine jednostranačke vlasti. Pozivali su na ekonomske reforme koje bi vodile jednakosti, te povratku na fundamentalna načela islama.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
