Trumpova propala obećanja i povratak u stvarnost: Washington, čiji je utjecaj očito dramatično degradirao, sprema se na veliko povlačenje iz cijele ukrajinske priče - za Europu, opijenu militarističkim snovima, to bi mogao biti početak kaosa
Početkom godine Trumpova je administracija odlučno najavljivala nagli preokret i okončanje rata u Ukrajini. Trump, poznat po bombastičnim izjavama, tada je tvrdio kako bi "rat završio u 24 sata" nakon što ponovno preuzme vlast, naglašavajući da upravo on posjeduje jedinstvene pregovaračke sposobnosti. Ipak, već sada, sredinom travnja 2025., jasno je da se ta obećanja nisu ostvarila. Rat i dalje traje, a iz Washingtona su posljednjih dana stigle nove dramatične najave o mogućem potpunom povlačenju iz mirovnog procesa "u svega nekoliko dana" ako se napredak ne osjeti odmah. Na taj se potez gleda kao na znak da Trumpova geopolitička moć – barem kad je u pitanju rješavanje ove konkretne krize – nije onakva kakvom ju je on sam predstavljao.
Ono što izaziva dodatnu konfuziju jest što zapravo znači to "odustati" od pregovora. Hoće li se SAD samo prestati aktivno zalagati za mirovno posredovanje, nastaviti pružati podršku Kijevu kao što se činilo za mandata Joea Bidena ili će se pak radikalno povući iz cijele europske sigurnosne arhitekture te prepustiti situaciju daljnjoj eskalaciji? Iako je zasad teško govoriti o konkretnim planovima, retorika pokazuje sve dublje suprotstavljene interese u samom vrhu Trumpove administracije i američkog establišmenta. U isto vrijeme, europske zemlje, kako se čini, nisu spremne preuzeti vodeću ulogu u pregovorima, nego nastavljaju slijediti neujednačenu politiku koja, barem retorički, poziva na još veću militarizaciju u obrani ukrajinskog teritorija.
Od samog početka nove Trumpove ere bilo je jasno da će se sve voditi kroz prizmu američkih interesa. Bivši i sadašnji dužnosnici u Washingtonu otvoreno su spominjali "ukrajinske prirodne resurse", kao i mogućnost da američke kompanije ostvare trajno pravo eksploatacije tamošnjih nalazišta nafte i minerala. Tu je ideju sam Trump pokušavao predstaviti kao "pobjedničku opciju" za SAD, nešto što bi Amerikancima opravdalo toliki angažman u sukobu koji, kako on često ističe, "nije njihov". No, u praksi se pokazalo da takav korak predstavlja golem politički teret: pritisak Kongresa i utjecajnih elita zahtijeva da se na neki način "vrati uloženi novac" iz ogromnog paketa pomoći Kijevu, ali Europa pak strahuje da bi takav dogovor unaprijed cementirao politički poraz Ukrajine i otvorio mogućnost međunarodne legitimacije ruskih teritorijalnih dobitaka.
Budući da je američki establišment oduvijek želio konkretne koristi iz vanjskopolitičkih poteza, sada se čini kako Trump "hiper-kalkulira": želio bi završiti rat kako je obećao, ali uz osiguranje velike političko-ekonomske dobiti koja bi ga predstavila kao "dealmakera" koji zna doći do pobjede. Međutim, sve su glasnija upozorenja da se vrijeme za takve manevre topi. State Department, osobito državni tajnik Marco Rubio, najavio je da će Washington "vrlo brzo" odustati od pregovora ako se ne pokaže realna šansa za dogovor. Trump i njegovi suradnici time žele poslati poruku svima uključenima: ili će se mirovni sporazum finalizirati vrlo skoro, ili SAD traži nove putove – uključujući i mogućnost potpunog napuštanja svakog oblikovanja europskog sigurnosnog prostora.
Posljedice takvog poteza mogle bi biti neizmjerno ozbiljne. Mnogi predviđaju da bi ruska strana, osnažena izostankom američkog aktivnog uplitanja, krenula odlučnije osigurati svoje pozicije na terenu. Naime, i prije najava o mogućem američkom povlačenju, Rusija je pokazivala da ne namjerava odustati od teritorija koji su joj pripali, a sada bi, bez opsežnog američkog pritiska, mogla dobiti i dodatni prostor za ofenzivne poteze. Usto, ako bi SAD zadržao sankcije, ali istodobno prestao pružati svu vojnu ili diplomatsku podršku Kijevu, to bi Ukrajinu ostavilo u još težem položaju nego ranije. Raskol u zapadnom bloku time bi postao itekako vidljiv, a rat bi se, umjesto primirja, mogao vratiti na stare, brutalne razine intenziteta.
S druge strane, Europa, bar na razini retorike, najavljuje dodatno naoružavanje vlastitih vojnih kapaciteta i nerijetko se spominju čak i mogućnosti izravnog slanja europskih trupa u Ukrajinu. Takve izjave na prvi pogled izgledaju poput očajničke želje da se "spasi" nešto od politike bezuvjetne podrške Kijevu, koju su europske vlade do sada pratili uglavnom u korak s Washingtonom. Međutim, to otvara pitanje koliko je takav koncept održiv. Nema sumnje da bi takva odluka dramatično povećala rizik izbijanja još većeg rata, jer bi izravni vojni angažman Europe, bez jasno uspostavljene mirovne arhitekture, u Moskvi bio protumačen kao opasna eskalacija. U konačnici, to bi moglo dodatno destabilizirati čitavu regiju i staviti Europu u poziciju da se sama nosi s posljedicama.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
