Objava Donalda Trumpa prošli petak navečer da su Sjedinjene Države, Velika Britanija i Francuska pokrenule zračne napade na Siriju kao odgovor na navodni kemijski napad možda je iznenadila sve one koji su vjerovali u Trumpova predizborna obećanja 2016. kada je neprestano kritizirao "glupe" američke intervencije na Bliskom istoku. Ipak, otkad je ušao u Bijelu kuću Trump je najčešće preokrenuo u praksi svoju vanjskopolitičku agendu "America first" koja se u stvarnosti pokazala puno ratobornijom i intervencionističkom od proklamirane u kampanji. 13. travnja je naredio lansiranje više od 100 krstarećih projektila protiv tri vladina objekta u Siriji. Napad je politički šokirao svijet, s pravom jer su teško povrijeđene norme međunarodnog prava, iako je vojni učinak napada vrlo skroman.
Trump očito smatra da sirijski rat ne smije promatrati sa strane već treba djelovati kad se pojave ozbiljne situacije. Službeno Trumpovo opravdanje za bombardiranje Sirije u travnju 2017. i 2018. je pokazati Assadu i ostalima da se korištenje kemijskog naoružanja ne isplati. Pravi cilj to nije jer da je Trumpu uistinu stalo da se prekine uporaba kemijskog oružja inicirao bi slanje pluralističkih međunarodnih inspekcija u Siriju.
Istinski cilj Trumpove vanjske politike je nastaviti kontinuitet američkog intervencionizma koji usprkos miroljubivim predizbornim obećanjima raznih kandidata nikako ne prestaje. Dapače, povećava se. I George W. Bush i Barack Obama i sada Trump su pobijedili na izborima dobrim dijelom i zato što su obećali da će napraviti zaokret u vanjskoj politici kada dođu u Ovalni ured. Ali kada su se u njega uistinu i smjestili pokazali su potpuno drugu politiku. A to je ponekad politika popuštanja pritisku da se intervenira, a ponekad su upravo predsjednici inicijatori agresivne vanjske politike čiji su sastavni dio vojne intervencije. Želja i potreba, tj. sklonost akciji je najveća mana policymakera u Washingtonu. Vojne intervencije SAD-a su često nepromišljene, loše izvedene i znaju imati loše dugoročne posljedice.
Statistika nikada ne laže, a upravo ona pokazuje da Sjedinjene Države napadaju ili vrše invaziju na druge zemlje svake dvije i pol godine. To je postala tradicije američke vanjske politike od kraja Hladnog rata. Zračni napadi na Siriju postali su Trumpov uobičajen uskršnji ritual. Svakog travnja redovito opali većinom Tomahawk projektile na ratom razrušenu Siriju. Treba Trumpu priznati konzistentnost ako ništa drugo. Od 1989. do danas Washington je značajniju vojnu silu u inozemstvu koristio barem 11 puta: 1989. protiv Paname, 1991. u Prvom zaljevskom ratu protiv Iraka, u Somaliji 1992., na Haitiju 1994., u Bosni i Hercegovini 1995., na Kosovu i Srbiji 1999., u invaziju Afganistana 2001. i Iraka 2003., protiv Libije 2011., i protiv Sirije 2017. i 2018. To su samo značajniji vojni udari dok tu nisu uključeni napadi dronovima u državama kao što su Somalija, Pakistan, ili proxy ratovanje putem posrednika kao što je slučaj u Ukrajini, Jemenu i cijelo vrijeme u Siriji.
Izuzev invazija na Panamu i Haiti, svaka od spomenutih intervencija je bila opravdana zaštitom nevinog muslimanskog stanovništva protiv njihovih "ludih" vođa. To naravno nije bio jedini razlog za vojnu kampanju (stvarni razlozi su naravno drugi, a to je učvrstiti američku kontrolu i utjecaj na tim područjima), ali je bio zajednički svima. I Trump je nastavio istu matricu.
Upečatljiv je paradoks da je predsjednik koji javno ne voli muslimane koristio dva puta vojnu silu kako bi ih zaštitio? "Britanija, Francuska i SAD su okupile svoju pravednu snagu protiv barbarizma i brutalnosti", izjavio je Trump nakon napada. Sredstva su bila minimalistička: kratki, oštri zračni napadi, ali je proklamirani cilj u svim američkim intervencijama bio moralan: spriječiti zle ljude da čine ružne stvari nevinim muslimanima. Trump koji se izjavama istaknuo kao klasični islamofob, sada prema vlastitim tumačenjima napada postaje glavni zaštitnik života muslimana u Siriji. Pod jednim uvjetom, da su njihovi životi ugroženi kemijskim oružjem Bashara al-Assada.
Slabi su to argumenti iza kojih se kriju druge namjere. Istinski ciljevi koji stoje iza svih američkih intervenciju su biti i ostati geopolitička sila broj jedan, pokušati očuvati globalni unipolarni poredak koji se raspada, zadržati velik utjecaj i kontrolu nad regijom Bliskog istoka zbog nafte, plina i strateškog položaja, nametati svoje društvene vrijednosti drugim narodima, onemogućiti uspon drugim potencijalnim silama. Prave namjere Trumpa u skladu su s tim ciljevima i one nastoje pokazati pošto poto da nema rješenja za Siriju bez uključenja Amerike u mirovni proces u nekom obliku i usto je cilj zastrašiti Rusiju da odstupi od Sirije. Trump deklarativno želi izbjeći veliku američku vojnu intervenciju na Bliskom istoku što je vjerojatno točno, ali zato želi aktivirati svoje partnere u regiji kao što su europski saveznici, Saudijska Arabija i Izrael kako bi oni odradili posao za Ameriku. Zauzvrat Amerika ih nagrađuje unosnim trgovinskim ugovorima koji se ponajviše odnose na prodaju raznovrsnog oružja i vojne opreme. Ova posebnost Trumpove politike "oružje za odgovornost" je jasno vidljiva od prvog dana njegove vladavine. To jest, karakteristika Trumpa je da ne želi preuzeti odgovornost za ishod događaja na terenu, ne promiče izvoz demokracije i gradnju nacija, ali zato želi osigurati američke interese bez puno opravdanja.
Ono što je posebno opasno je da to da je vrlo izgledno kako Trumpovi napadi na Siriju zapravo nisu pokrenuti zbog zabrinutosti za civile u Siriji već su odgovor na događaje u unutarnjoj američkoj politici. Trump želi da ga narodne mase obožavaju i slave, a pokazalo se da su do sada jedino napadi na Siriju doživjeli aplauz i potporu većine politike i medija u Americi. Uz to, napadi često služe za odvlačenje pažnje od istrage njegove izborne kampanje i ostalih brojnih istraga koje se vežu za Trumpa i njegove suradnike.
Iznad svega, američko vodstvo ne želi prihvatiti poraz u Siriji i zato je spremno na vojne napade i na druga sredstva samo kako ne bi propala u potpunosti američka sirijska politika i opća politika prema Bliskom istoku koja se pretvorila u dugoročni američki debakl. Nakon Vijetnama, američki imperijalizam je doživio najveći neuspjeh na Bliskom istoku koji je počevši od 2001. trebao postati američka pumpa za crpljenje nafte, a umjesto toga postao je skupocjena pumpa za crpljenje američkih resursa iako nafta i dalje ide u Ameriku. U međuvremenu, naglo uzdizanje Rusije i Kine zadnjih desetak godina i njihov sve veći utjecaj na svim kontinentima duboko je počeo brinuti američku elitu. A tu su i sve utjecajnije regionalne sile kao što su Iran, Sjeverna Koreja koje su u sukobu s Amerikom.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
