Tri godine rata, ali zapravo najmanje deset: Sve je počelo tamo gdje se već zaboravlja, na ideji da most između Istoka i Zapada ne smije postojati, a sudbina je zapečaćena stavom da Ukrajina mora moći birati, samo ne pogrešno

Iza nas su tri godine rata u Ukrajini. Ponekad se čini i više, a ima dana kad izgleda kao da je jučer bila predratna jesen 2021. u sklopu koje je Rusija SAD-u dala svoj ultimatum. Stvari su tad bile vrlo jednostavne, a u retrospektivi izgledaju još i jasnije. Putin i Biden održali su (virtualni) summit na kojem je ruski predsjednik u načelu tražio samo jedno - da se SAD (i NATO, ali primarno SAD) obveže da Ukrajina neće postatio dio transatlantskog vojnog saveza. U trenutku kad je postalo jasno da Biden takve garancije ne planira dati, argumentirajući da je Ukrajina suverena i da može birati gdje želi ići, bilo je jasno da je rat samo pitanje dana. Počela bi invazija i prije 24. veljače, ali bio je to "mali znak zahvalnosti" Putina svom kineskom prijatelju Xiju koji je upravo organizirao Olimpijske igre.

I te same igre prošle su u napetom danu. Umjesto opuštenog praćenja vrhunskih sportaša cijeli svijet se pitao - što slijedi nakon što se podijele zadnje medalje? Olimpijada je trajala do 20. veljače. Četiri dana kasnije ruski tenkovi krenuli su preko ukrajinske granice.

Za one koji pomnije prate ovaj konflikt rat je započeo puno ranije, još 2014. eskalacijom sukoba u Donbasu. U međuvremenu pak Rat u Ukrajini postao je najveća globalna tema. Ne čudi. Jer kao što su mnogi strepili što će biti nakon Olimpijskih igara, ista strepnja sad se širi na nešto potencijalno puno gore - što ako rat ne ostane samo u Ukrajini?

Prevenirati najstrašniji scenarij trebao je od prvog dana biti apsolutni prioritet, a spriječiti da rat postane još veći moguće je bilo (i još uvijek jest) isključivo gašenjem rata koji traje. Ne treba posebno ni spominjati koliko je tragično nedostajalo (i još uvijek nedostaje) prevencije, u Europi, nažalost, naročito. Čak ni danas, kad postoje poprilično jake šanse da se rat hitno završi - zbog novonastale suradnje između SAD-a i Rusije - Europa ne samo da nije u stanju iskoristiti tu priliku, ona se grozi činjenica da se ta prilika uopće pojavila.

Koncentracija jednostranog razmišljanja u Europi je dosegla možda i svoj povijesni vrhunac, a to je sad najveća kočnica po pitanju okončanja sukoba. No, primjer Amerike pokazuje nam koliko brzo i radikalno se stavovi mogu mijenjati. Ako može Amerika, svakako može i Europa. Dakako, ljudi su se navikli razmišljati maksimalistički pa nekima sugestija da bi Europa trebala ići putem Amerike kad je riječ o odnosu prema ratu zvuči kao poziv na totalni "trumpistički" zaokret Starog kontinenta. To je dakako vrlo pogrešno - ili bi barem trebalo biti.

Europa treba svoju vlastitu "revoluciju zdravog razuma", a ne još jedan uvoz iz Amerike. Zapravo, ovo opasno homogeno razmišljanje kojem svjedočimo danas u Europi upravo je preslika takvih intenziviranih ideologija u Americi, samo su tamo sada "pukle", a kod nas i dalje opstaju.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.