U teoriji međunarodnih odnosa postoje različita mišljenja o ulozi diplomata pojedinca u međunarodnim odnosima, što je na neki način samo nastavak širih rasprava koje se odavno vode u krilu drugih društvenih djelatnosti. Posebno u analizama diplomatskih djelovanja mnogi autori postavljaju težište na individualne karakteristike pojedine osobe i otuda izvlače stanovite zaključke o utjecaju što ga je pojedini državnik/diplomat kao osoba imao na svoju sredinu, odnosno na ulogu diplomata i njegove osobnosti pri donošenju važnih političkih odluka.
Francuski profesor Duroselle izradio je na osnovi brojnih radova pojedinih zapadnih autora shemu u kojoj je zahvaćeno osam različitih vrsta političara, a ta je podjela učinjena na osnovi isticanja triju elemenata njihove djelatnosti i osobnog karaktera: aktivnosti, emocionalnosti i refleksa. Neke druge analize polaze od toga da je ponašanje države na međunarodnome planu prije svega vezano uz donesene odluke, pa da stoga treba ispitati aktere i proces donošenja političkih odluka. Državi se ne smiju pripisati ni volja, ni razum, ni osjećaji ili emocije, jer ona nije živo biće, pa sve te osobine treba tražiti u živih ljudi koji sudjeluju u stvaranju politike pojedine države i svoje osobne stavove ugrađuju u državnu politiku. Ulazeći u osobni svijet kreatora politike, trebalo bi proučavati sustav vrijednosti, njihove stavove, temperament, racionalnost, sposobnost opažanja, kulturne vrijednosti, ideološku pripadnost itd., što bi navodno trebalo osvijetliti ne samo lik glavnog donositelja odluka, već bi to istodobno trebao biti siguran put objašnjavanja i budućega predviđanja međunarodnih odnosa.
Dio novijih politoloških analiza, u kojima se promatra djelovanje glavnih kreatora vanjske politike, posebno težište postavlja na zdravstveno stanje čovjeka diplomata. Ti se autori pozivaju na primjere brojnih državnika, kada su oni, opterećeni bolešću, vodili politiku pojedine zemlje. Pod utjecajem svojega zdravstvenoga stanja i drugih okolnosti oni su sve događaje promatrali uglavnom u skladu sa svojim stanjem i tako postavljenim relacijama. Takozvana politička patologija skupila je već velik dio materijala iz autobiografija, dnevnika i tiska, koji pokazuju da državnici vrlo teško mogu u pojedinim situacijama odvojiti svoj životni smisao od svojega političkog djelovanja, tj. da ih je vrlo teško udaljiti iz političkog života, unatoč njihovu zdravstvenom stanju. Pobornici takvih stavova, koji se zauzimaju za stalno kontroliranje zdravstvenoga stanja glavnih kreatora politike, pozivaju se u svojim razmišljanjima na funkciju pilota zrakoplovnih linija koji su podvrgnuti redovitim i strogim liječničkim pregledima a, osim toga, relativno rano odlaze u mirovinu. A budući da je vođenje državnih poslova mnogo opasnije i složenije nego upravljanje zrakoplovom, smatra se da bi trebalo poduzeti mjere kako bi se država zaštitila od djelovanja premorenih ili bolesnih ljudi koji se nalaze na njezinu čelu te bi zbog svojih zdravstvenih tegoba mogli ugroziti normalno funkcioniranje.
U objašnjavanju djelovanja pojedinaca i njihovih utjecaja na smjer međunarodne politike njemački profesor Krekeler ističe kao vrlo važne elemente koji su utjecali na ponašanje vođe i njemačkog naroda u doba nacionalsocijalizma, tzv. psihologiju tla i "duhovnu epidemiju". Oni su navodno pridonijeli tome da Hitlerove ideje budu tako brzo prihvaćene i realizirane u praksi, što je istodobno vodilo tragičnoj završnici u Drugom svjetskom ratu. No, sva ta razmišljanja ipak ponajviše se vežu uz odnos pojedinca i njegove funkcije kao državnika pojedine zemlje. Bez obzira na sve rasprave koje još uvijek traju, one se svode na dva krajnja mišljenja. Po jednome je čovjek pojedinac ne previše bitna ličnost koja ide dalje, a po drugome je zapravo čitava povijest čovječanstva biografija velikih ljudi.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
