U teoriji međunarodnih odnosa postoje različita mišljenja o ulozi diplomata pojedinca u međunarodnim odnosima, što je na neki način samo nastavak širih rasprava koje se odavno vode u krilu drugih društvenih djelatnosti. Posebno u analizama diplomatskih djelovanja mnogi autori postavljaju težište na individualne karakteristike pojedine osobe i otuda izvlače stanovite zaključke o utjecaju što ga je pojedini državnik/diplomat kao osoba imao na svoju sredinu, odnosno na ulogu diplomata i njegove osobnosti pri donošenju važnih političkih odluka.
Francuski profesor Duroselle izradio je na osnovi brojnih radova pojedinih zapadnih autora shemu u kojoj je zahvaćeno osam različitih vrsta političara, a ta je podjela učinjena na osnovi isticanja triju elemenata njihove djelatnosti i osobnog karaktera: aktivnosti, emocionalnosti i refleksa. Neke druge analize polaze od toga da je ponašanje države na međunarodnome planu prije svega vezano uz donesene odluke, pa da stoga treba ispitati aktere i proces donošenja političkih odluka. Državi se ne smiju pripisati ni volja, ni razum, ni osjećaji ili emocije, jer ona nije živo biće, pa sve te osobine treba tražiti u živih ljudi koji sudjeluju u stvaranju politike pojedine države i svoje osobne stavove ugrađuju u državnu politiku. Ulazeći u osobni svijet kreatora politike, trebalo bi proučavati sustav vrijednosti, njihove stavove, temperament, racionalnost, sposobnost opažanja, kulturne vrijednosti, ideološku pripadnost itd., što bi navodno trebalo osvijetliti ne samo lik glavnog donositelja odluka, već bi to istodobno trebao biti siguran put objašnjavanja i budućega predviđanja međunarodnih odnosa.
Dio novijih politoloških analiza, u kojima se promatra djelovanje glavnih kreatora vanjske politike, posebno težište postavlja na zdravstveno stanje čovjeka diplomata. Ti se autori pozivaju na primjere brojnih državnika, kada su oni, opterećeni bolešću, vodili politiku pojedine zemlje. Pod utjecajem svojega zdravstvenoga stanja i drugih okolnosti oni su sve događaje promatrali uglavnom u skladu sa svojim stanjem i tako postavljenim relacijama. Takozvana politička patologija skupila je već velik dio materijala iz autobiografija, dnevnika i tiska, koji pokazuju da državnici vrlo teško mogu u pojedinim situacijama odvojiti svoj životni smisao od svojega političkog djelovanja, tj. da ih je vrlo teško udaljiti iz političkog života, unatoč njihovu zdravstvenom stanju. Pobornici takvih stavova, koji se zauzimaju za stalno kontroliranje zdravstvenoga stanja glavnih kreatora politike, pozivaju se u svojim razmišljanjima na funkciju pilota zrakoplovnih linija koji su podvrgnuti redovitim i strogim liječničkim pregledima a, osim toga, relativno rano odlaze u mirovinu. A budući da je vođenje državnih poslova mnogo opasnije i složenije nego upravljanje zrakoplovom, smatra se da bi trebalo poduzeti mjere kako bi se država zaštitila od djelovanja premorenih ili bolesnih ljudi koji se nalaze na njezinu čelu te bi zbog svojih zdravstvenih tegoba mogli ugroziti normalno funkcioniranje.
U objašnjavanju djelovanja pojedinaca i njihovih utjecaja na smjer međunarodne politike njemački profesor Krekeler ističe kao vrlo važne elemente koji su utjecali na ponašanje vođe i njemačkog naroda u doba nacionalsocijalizma, tzv. psihologiju tla i "duhovnu epidemiju". Oni su navodno pridonijeli tome da Hitlerove ideje budu tako brzo prihvaćene i realizirane u praksi, što je istodobno vodilo tragičnoj završnici u Drugom svjetskom ratu. No, sva ta razmišljanja ipak ponajviše se vežu uz odnos pojedinca i njegove funkcije kao državnika pojedine zemlje. Bez obzira na sve rasprave koje još uvijek traju, one se svode na dva krajnja mišljenja. Po jednome je čovjek pojedinac ne previše bitna ličnost koja ide dalje, a po drugome je zapravo čitava povijest čovječanstva biografija velikih ljudi.
Ako se mogućnost djelovanja diplomata/državnika pojedinca analizira kroz ulogu istaknutih ljudi i na temelju njihove djelatnosti u suvremenoj povijesti, tada je odmah potrebno dodati da samo takvo isticanje ne bi pokazalo pravo stanje stvari. Politička linija koju stvaraju istaknute osobe rezultat je isto tako određenih zakonitosti razvoja njihove epohe i sredine u kojoj su djelovali. Svaki državnik određen je u svojoj akciji pogledima koji stoje u njegovoj okolini, tradicijama, unutarnjim političkim situacijama, pa i međunarodnim okruženjem koje također treba uzeti u obzir. Može se spomenuti činjenica da političko djelovanje u današnje doba sve više zahtijeva grupno stvaranje glavnih političkih odluka, te da prema tome i mnogo širi interes klasa i grupa ima značajnu ulogu u ponašanju pojedinca. Povijest međunarodnih odnosa je pokazala da je veliki državnik u trenutku kada je prestao izražavati stavove i interese određenih klasnih i društvenih snaga koje su ga podupirale, gubio svoj položaj bez obzira na sve prijašnje zasluge.
Pregovori se uvijek vode između osoba koje najčešće zastupaju neke organizacije, a u diplomatskom poslu to su države. Diplomati kao službeni predstavnici svojih država donose za pregovarački stol prestiž i moć svojih zemalja, vode pregovore pod velikim pritiscima i u rizičnim okolnostima koje treba ograničiti. Ako diplomat izgubi obraz, obraz bi mogla izgubiti i njegova zemlja što može imati nesagledive posljedice. Diplomati ne samo da predstavljaju svoje države, oni ih i personificiraju. Zato se diplomatske predstavnike sluša i neki od njih imaju veći, a neki manji značaj. Utjecaj diplomata je svakako određen njegovom vještinom, ali i utjecajem zemlje koju predstavlja.
Diplomatski pregovarač zaštićen je mnogim pravilima i procedurama. Bečka konvencija iz 1961. stavila je na snagu diplomatske standarde koji su nastajali stoljećima, a obuhvaćaju prakse, norme, vrednote i regulacije. Osim toga, razvijena je i diplomatska kultura u kojoj diplomati različitih država mogu uzajamno komunicirati na siguran način. Stoga su velike kulturalne razlike između diplomata različitih država svedene na prihvatljive razmjere. Može se tvrditi da razlike u pregovaračkom stilu mogu imati daleko manji utjecaj u diplomaciji nego u poslovnom svijetu, osim ako diplomat koristi te razlike kao taktičko oružje. Jedno istraživanje pokazalo je da postoje značajne kulturne razlike između pregovarača iz država članica Europske unije, ali takve razlike ne stvaraju realne prepreke. S druge strane, individualne karakteristike pojedinog diplomata mogu naštetiti pregovaračkoj atmosferi. Razlike u pregovaračkim vještinama prirodno će uvijek imati utjecaj na ishod pregovaračkog procesa.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
