Janjičari iliti na turskom "novi vojnici" predstavljali su elitne pješačke postrojbe Osmanlijskog Carstva i prvu modernu stajaću vojsku na europskom kontinentu. Podređeni izravno sultanu, janjičari su činili neku vrstu sultanove osobne garde, tj. tjelohranitelja. U drugoj polovici 14. stoljeća janjičari su se počeli formirati kao vojna postrojba robova koju su činili oteti kršćanski dječaci ("danak u krvi") koji su bili prisiljeni preobratiti se na islam. No nije se radilo o običnim robovima već o povlaštenom društvenom sloju i ratnom stroju koji je primao redovite plaće, uživao povlastice i igrao važnu ulogu u politici carstva. Zbog svoje ustrajnosti, okrutnosti, discipline, poslušnosti i vještine, janjičari su predstavljali dragulj moćnog Osmanskog Carstva koji je ledio krv u žilama protivnicima na bojnom polju.
Treba istaknuti da robovske formacije slične janjičarima nisu ekskluzivni osmanski izum. Zapravo se radi o tipičnoj istočnjačkoj praksi koju su Osmanlije uklopile u svoj vojni sustav. Još su islamski omejadski i abasidski kalifi dugo vremena oslonac svojoj vlasti nalazili u profesionalnim plaćeničkim vojskama, čija je odanost, kako je iskustvo pokazalo, bila dvojbena i nerijetko štetna po vladarske interese. Kako bi stvorili vojsku u koju se mogu pouzdati, od vladavine abasidskog kalifa Al-Mutasima (833. – 842.) u vojne su redove počeli regrutirati kupljene robove i ratne zarobljenike zvane ghulami. No time nije riješen problem u potpunosti, budući da su prvobitni ghulami bili odrasli muškarci, nerijetko aristokratski zapovjednici već izgrađena vojnog ugleda i identiteta, zbog čega nisu smatrani u potpunosti pouzdanima. U potrazi za rješenjem Al-Mutasim je donio drastičnu odredbu o prikupljanju mladih robova kojima su kalifovi zapovjednici trebali usaditi tražene vojne i duhovne vještine. Njihovo ih je robovsko podrijetlo, kao i odvojenost od svijeta koji su poznavali, činilo apsolutno ovisnima i vezanima za vladara i njegovu sudbinu. Uz, robovske vojnike, danak u krvi ima svoje uporište i u ostaloj povijesti Srednjeg vijeka. Bizant je u 11. st. uzimao svakog petog dječaka s područja Balkana pod svojom upravom. U egipatskom sultanatu su u 12. st. uzimali mlade robove s Krima i iz centralne Azije i odgajali ih u ratničku kastu mameluka. Oni su se kasnije oteli kontroli i zavladali cijelim Egiptom.
Janjičari su nastali kao potreba sultana Murata I. da ima jedinice izravno podređene sebi koje će mu osigurati sigurnost od potencijalnih napada kršćanskih neprijatelja i zbog potrebe općeg jačanja osmanske vojske dok se ona borila na Balkanu i Kavkazu. Uoči formiranja janjičarskog reda, osmanska vojska se oslanjala na nepovezanu i neprivrženu plemensku pješadiju koja se pokazala nepredvidivom glede odanosti i učinkovitosti. Uz postojeće rodove vojske, spahije, yaye i akincije (neplaćene, poluregularne lake konjice čiji je glavni zadatak bilo uznemiravanje protivnika), oblikovali su se janjičari. Taj je novi pješadijski odred bio vrsta legije stranaca.
U prvim je vremenima Visoka Porta (osmanski državni vrh) zadržavala petinu mladih ratnih zarobljenika sebi na raspolaganje i davala ih turskim seljačkim obiteljima u Anadoliji na preodgajanje. Mladi su stranci morali ondje raditi poljoprivredne poslove sve dok ne bi dovoljno ovladali turskim jezikom. Potom su odlazili u vojnu službu, gdje su u acemi acagi (regrutnom odredu), posebno u tu svrhu ustanovljenoj jedinici, bili podvrgnuti krutoj obuci.
Od 1380-ih do 1648. janjičari su bili prikupljani kroz sustav devširme iliti danka u krvi. Devširma je podrazumijevala odvođenje (porobljavanje) dječaka nemuslimana, posebice anadolijskih i balkanskih kršćana. Veliki gradovi, otoci, priobalna područja, Židovi i obitelji s jednim djetetom bili su oslobođeni te obveze. U početku su se kršćanski dječaci novačili selektivno da bi se kasnije preferirali oni iz Albanije, Bosne i Bugarske. Veliki broj janjičara bio je s područja današnje Hrvatske. Kršćanske zajednice su s užasom gledale kako im mlade sinove odvode kadi askeri da bi se ponovno vratili kao ubojice svoga naroda. No slika nije bila samo jednostrana, mnogi su s nadom gledali za svojim sinovima koji su se vjerojatno spasili smrti od gladi i bijede, a za najveći dio pučanstva tadašnjeg Otomanskog Carstva to je bio jedini način da im se djeca školuju. Većinu dječaka činili su mladi kršćani iz svih dijelova carstva. Zvali su ih 'sultanovi robovi'.
Danak u krvi bio je okrutni način novačenja otimajući dječake u dobi od 6 do 14 godina i odvodeći ih u Carigrad na krutu i asketsku izobrazbu za profesionalne vojnike. Dužnosnici carstva bi svakih pet godina pretraživali regije carstva (posebno Balkan) u potrazi za najjačim kršćanskim dječacima. Nakon što su odvođeni od svojih obitelji, regrutirani dječaci su bili davani turskim obiteljima u provincijama kako bi učili turski jezik i turske običaje kao i pravila islama. Dječaci su indoktrinirani islamom, prisiljeni na obrezivanje i nadgledani 24 sata od strane eunuha. Nakon vjerske izobrazbe na dvorovima velikodostojnika i sultana budući janjičari počinjali su vojnu obuku. Suprotno ostalim redovima, janjičari su i nakon obuke ostajali u vojarnama i bili podvrgnuti oštroj stezi. Nisu smjeli puštati bradu niti razvijati vještine osim ratničkih. Nisu se smjeli ženiti, a čak im je bio zabranjen svaki spolni kontakt. Boravišta janjičara postala su središtima sufijstva, koje ih je tjeralo u opsjednutost i snažnu odvažnost. Najbistriji od janjičara poslani su u ustanovu palače, Enderun.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
