Kosovski slučaj ušao je u terminalnu fazu. Na pomolu je nekakvo rješenje koje bi trebalo imati trajni karakter. Premda se ovaj zaključak može izvesti iz ubrzane dinamike događaja zadnjih dana i mjeseci, za građane u Srbiji, kao i za one na Kosovu potpuna je enigma što su se to dogovorili njihovi predsjednici Aleksandar Vučić i Hašim Tači.
Zdrav razum, kao i izjave oporbenih prvaka u Srbiji i na Kosovu, upućuju na to da dogovor postoji. Nije nemoguće da će prema dogovoru Priština uskoro dobiti stolicu u UN-u, čemu se Beograd neće protiviti. Istodobno, na sjeveru Kosova mogla bi biti formirana Zajednica srpskih općina (ZSO), usprkos navodnom protivljenju Prištine.
Uvod u ovakav rasplet trebao bi biti 'igrokaz', koji se prošlog tjedna odigrao na Kosovu kada je uhićen, pa istoga dana protjeran Marko Đurić, šef Kancelarije za Kosovo i Metohiju vlade u Beogradu. Ovaj mladi čovjek se 'proslavio' prije tri godine komentirajući potpisivanje drugog sporazuma između Srbije i Kosova u Bruxellesu riječima 'da je Srbija pobijedila 5:0' zahvaljujući (tadašnjem) premijeru Srbije Aleksandru Vučiću koji je 'odigrao sjajnu šahovsku partiju'. Na stranu to što se pobjeda u šahu broji sa 1:0, ovdje je valjda ipak bitnija pohvala koju je Đurić iskazao glede pregovaračkog umijeća svojega šefa.
Obje spomenute stvari koje bi mogle biti dio pogodbe Vučića i Tačija navedene su u sporazumima iz Bruxellesa, kojima je predviđeno da Srbi mogu formirati zajednicu općina na sjeveru u kojima su većina, kao i da se Beograd neće protiviti prijemu Kosova u međunarodne organizacije, niti će poticati druge države da to čine.
Nepristajanjem na potpisivanje takve obaveze, bivši premijer i predsjednik Srbije, Vojislav Koštunica i Boris Tadić ostali su bez političke podrške Bruxellesa, a samim time i bez vlasti, prvi 2008, a drugi 2012. godine. To je javna tajna, ako je uopće riječ o tajni. Što god netko mislio o politici ove dvojice, teško je osporiti činjenicu da se obojicu smatra pristojnim ljudima.
Ne treba sporiti niti da su Tači i Vučić kontroverzni. Prvi kao paravojni komandant Oslobodilačke vojske Kosova, koja je djelovala kao NATO pješadija tijekom rata na Kosovu 1998-1999 godine. Njegove ratne napore podrobno je u svojem izvješću o trgovini drogom i ljudskim organima opisao Švicarac Dick Marty, u Vijeću Europe 2010. godine.
Drugi je epitet kontroverznog zaslužio kao najvatreniji Šešeljev radikal i tadašnji ministar za informacije, koalicijski partner SPS-a Slobodana Miloševića i JUL-a Mirijane Marković. Od kako je napustio Šešelja i Srpsku radikalnu stranku , Vučić ne voli da ga se podsjeća na vrijeme kada je bio ratni huškač i ultranacionalist. Novinarima koji bi ga tako nešto upitali, on najčešće odgovara verbalnim napadom i negiranjem činjenica, što je nedavno demonstrirao i u Zagrebu.
Prošlost su Vučiću zaboravili, a možda i oprostili Berlin, Bruxelles i Washington, od kojih mu već šest godina od kada je na vlasti stižu potpora, pohvale i ohrabrenja za politiku koju vodi, usprkos tome što je razorio institucije i demokraciju u Srbiji. No, to je valjda manje važno za ovu priču.
Prema sporazumu Srbije i Kosova iz Bruxellesa, Beograd treba dati potporu punoj kosovskoj državnosti. To stoji crno na bijelo. Veliki dio svojih obaveza Beograd je ispunio, uključujući pristanak da Kosovo dobije međunarodni pozivni telefonski broj – 383. Spomenuti Đurić je 2016. godine kada je Beograd svojim potpisom dao suglasnost da Kosovo dobije svoj broj to objasnio riječima da je Srbija vlasnik telefonskog broja i da to nije međunarodni telefonski broj, već broj za 'geografsku oblast', te da će to omogućiti bolju pokrivenost srbijanske telefonije na Kosovu.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
