Kako se intenzivira borba u Iraku, te se okružuju teroristi u Siriji, velik broj stranih boraca u redovima Daeša i drugih terorističkih skupina priželjkuju odlazak u svoje domovine. Naravno, velik broj je već poginuo u borbama, neki će odlučiti nastaviti živjeti u zemljama Mašrika, ali neki će se vratiti svojim kućama, još više radikalizirani i odlučni pronijeti glas nasilja u svojim zemljama. Posebno se ta prijetnja osjeća nakon napredovanja prema Mosulu, ishodištu Daeša i proglašenja tzv. Islamskog kalifata. Povjerenik Europske komisije za sigurnost Sir Julian King je javno potvrdio da mali broj militanata može predstavljati ozbiljan rizik na koji se svi moramo pripremiti. Ovaj britanski diplomat je upozorio kako će nakon oslobođenja Mosula niz boraca krenuti u europske zemlje te stvoriti borbene ćelije. Smatra se da je oko 2500 boraca iz zemalja Europske unije trenutačno u Iraku i Siriji.
Posebno se to odnosi na Belgiju, zemlju iz koje je više boraca otišlo u Irak i Siriju u odnosu na broj stanovnika nego ijedna druga zemlja EU. Prema istraživanju Međunarodnog centra za protuterorizam, oko 516 Belgijanaca je otišlo boriti se na strani Daeša i drugih ekstremističkih skupina u sirijskom građanskom ratu. Nakon Belgije, najveći postotak stranih boraca stiglo je iz Austrije i Švedske. Belgijski ministar vanjskih poslova Didier Reynders je stoga upozorio na povećani povratak potencijalno opasnih boraca, te naglasio potrebu suradnje zemalja, posebice u belgijskom slučaju suradnju s francuskim obavještajnim aparatom. Njihovi profili govore da se militantni narativ Daeša odlično spaja s osobnim potrebama i željama kriminalaca koji žele i dalje provoditi svoje nakane. Nekima je termin džihadista pružio otkupljenje od kriminala, a istovremeno utažuju svoju nasilnu i sadističku narav, iako je još uvijek nejasno da li terorističke skupine namjerno posežu za kriminalnim miljeom u Europi.
Naime, prema nekim podacima, iznad pedeset posto pojedinaca za koje se zna da su iz Europe otišli u borbu u Siriju i Irak imaju prethodnu povijest radikalizacije i povijest zatvora od jednog mjeseca do preko deset godina, za krivična djela pljačke pa sve do nasilnog i sustavnog kriminala. Najmanje 27 posto njih radikaliziralo se za vrijeme svog boravka u zatvoru, a taj se proces nastavio i pojačao nakon njihovog puštanja na slobodu. U zatvoru se osjeća mjesto ranjivosti, gdje ekstremisti mogu iskoristiti niz ljutitih mladih muškaraca koji su više nego pripravni radikalizirati se. Ujedno se tako stvara mreža kriminalaca i terorista koji zajedno doprinose ubojitoj kombinaciji. Posljedica je to i nesposobnosti suvremenih prenatrpanih zatvora u pružanju istinske rehabilitacije i reintegracije u društvo. Stoga je i zatvaranje terorista donekle opasno, jer zatvori mogu postati značajno mjesto regrutiranja i izgradnje novih terorističkih pokreta. Istovremeno, kriminalci koji se pridružuju teroristima mogu pružiti važne informacije, posebice one vezane za provođenje zakona i ograničenostima policijske moći. Kriminalci su često inovativni, imaju sposobnost kontrolirati svoje živce i djelovati pod teškim pritiskom. Lakše dolaze do oružja, stekli su naviku biti povučeni i "nevidljivi" te raditi uz diskretnu logistiku. Njihovo iskustvo s nasiljem ujedno im daje prednost za hladnokrvno izvršavanje terorističkih djela.
Bojazan u Europi proizlazi iz činjenice da teroristički napadi ne zahtijevaju veliku količinu novca niti ovise o središnjem zapovjednom lancu Daeša. Kakva god bila kolektivna strategija, terorističke skupine namjerno umanjuju financijske barijere kako bi omogućili i siromašnima i bogatima da se uključe u akcije. Teroristi ujedno smatraju da je "običan" kriminal ne samo dopušten, već ideološki ispravan način pokretanja "džihada" u "zemljama rata". Financijski kriminal, pljačke, krijumčarenja i prijevare nisu samo mogući i legitimni ciljevi, već sve više prvi izbor financiranja terorizma. Gotovo 40 posto terorističkih planova u Europi su barem djelomično financirani "sitnim kriminalom" koji uključuje dilanje drogom, pljačke, krađe, prodaju krivotvorina, varanje na pozajmicama itd. Smatra se da će kriminalno djelovanje jačati kako bi se dobio novac za terorističke napade.
Pouke su značajne, iako je teško vjerovati da će se one doista i shvatiti. Kad je 2011. eliminirano vodstvo al-Kaide, Zapad je mislio da se riješio prijetnje islamističkog terorizma. Ne samo da su u tome pogriješili, već su dobili još jači teroristički odgovor kroz Daeš. Vrlo je vjerojatno da će se obezglaviti i Daeš, a organizacija će možda i nestati, no to ne znači da će se takav ekstreman pokret zaustaviti. I za pet godina i za deset godina, svijet će i dalje govoriti o džihadističkoj prijetnji, bez obzira na ime koje će imati pokreti i organizacije iza tih prijetnji. Prijetnja o kojoj govorimo ima odlike generacijske borbe i teško se može iskorijeniti u našoj generaciji, ali je, s oprezom, dovoljno konstatirati da bi se mogla uspješno spriječiti jača regrutacija novih generacija. Način tome jest uspješno shvaćanje mobilizacije ljudi u te pokrete u posljednjih četiri do pet godina. Od tzv. Arapskog proljeća, kaos i nestabilnost doveli su do rasta tzv. Islamske države, borbe između al-Kaide i Daeša za imidž i privlačnost među potencijalnim borcima u najvećoj mobilizaciji radikaliziranih ratnika od vremena mudžahedina u Afganistanu sredinom osamdesetih godina dvadesetog stoljeća.
Tada je preko dvadeset tisuća ljudi pomoglo u borbi protiv Sovjeta. U posljednjih pet godina više od 30 tisuća ljudi iz više od stotinu zemalja svijeta otišlo je u Irak i Siriju. Po prvi puta se dogodila snažna mobilizacija druge, treće, čak i četvrte generacije muslimana u Zapadnoj Europi, iz koje je otišlo preko pet tisuća ljudi na bojišta. Uskoro će se oni suočiti s istim pitanjima kao i većina stranih boraca u Afganistanu na kraju sukoba u osamdesetima. Tada je mnoštvo tih boraca otišlo u susjedni Pakistan odakle su čekali priliku braniti svoje ideale u drugim zemljama. Doista, velika većina tih "veterana" pojavilo se u devedesetima u mnogim sukobima gdje su bili uključeni muslimani, ponajviše u Čečeniji, Bosni, Alžiru i Filipinima. Drugi su pomagali talibanima u preuzimanju vlasti u Kabulu, te se okupili i stvorili ono što će kasnije postati al-Kaida. Doista, iako se napad na njujorške Twinse dogodio deset godina nakon kraja rata u Afganistanu, ali je zapravo imao svoje korijene upravo u tom sukobu.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
