Uvod
Sam objekt teorija zavjera je zavjera pošto teorije zavjera privlače ljude svojom tajanstvenošću. Ovo dobiva na važnosti pogotovo u zadnje vrijeme, s pojavom popularnih knjiga i web stranica posvećenih upravo ovoj temi. Javnost je obično (djelomično) zainteresirana svakakvim 'nategnutim' teorijama, kao što su one da su barkodovi osmišljeni kako bi pomogli u kontroli ljudi ili da je NASA lažirala slijetanje na Mjesec. Ovakve teorije su privlačne većini ljudi zato što nude 'alternativnu verziju događaja ( premda neki zbilja vjeruju u takve teorije); zadnja takva koja je privukla veliku pozornost je ona vezana za napade na SAD 11.09.2001. godine. Teorije koje su 'isplivale' na površinu netom nakon napada su privukle pozornost ne samo javnosti, već su bile i predmet masovnih medija u vidu snimanja dokumentaraca na tu temu i sveučilišnih i inih istraga. Akademske rasprave i istrage oko događa 11/09 su posebno zanimljivi zbog uključenosti ljudi iz obrazovanja i akademske zajednice jer takve rasprave imaju potencijal da njene protagoniste 'etiketiraju' kao 'teoretičare zavjera' koji nisu dostojni svoga akademskog zvanja.
Teorije zavjera mogu biti zanimljive nekima, dok za druge mogu biti znak paranoje i mentalne poremećenosti, ali jedno je sigurno: oznaka ili 'etiketa' teorija zavjere je moćan i snažan pojam, većinom u smislu kada se nekoga pokušava diskreditirati. Samo spominjanje ovoga pojma stvara kod slušatelja dozu sumnje, zbog čega je slušatelj prisiljen sumnjati u vjerodostojnost same teorije. Posebno je zanimljivo da, unatoč zanimanju javnosti i sumnji za teorije zavjera, najmoćnije teorije zavjera- one koje imaju i najveće i dalekosežne geopolitičke posljedice- još nisu prepoznate kao takve. Očita nemogućnost prepoznati najmoćnije teorije zavjera kao ono što one i jesu- teorije zavjera- te navika da se neke stvarne zavjere nikad ne otkriju ili označe kao takve, imaju važne posljedice po analize samih teorija zavjera.
Definicija i mehanizmi teorija zavjera
Vođene su mnoge rasprave o tome što se točno podrazumijeva pod pojmom teorija zavjera i što je točno pogrešno/krivo kod ljudi koji vjeruju u njih. Premda je jako teško dati točnu definiciju što je teorija zavjere možda najbliža definicija bi bila ona da je to 'trud/napor uložen kako bi se objasnili pojedini događaji ili praksa, uzrokovani od strane moćnih ljudi koji pokušavaju zataškati svoju ulogu ( barem do onoga trenutka dok se ne ostvari prvobitni cilj same zavjere, njen ratio). Dok većina teorija zavjera obuhvaća ljude koji nisu osobito moćni ( primjerice obitelj, prijatelje, rodbinu, radne kolege, itd…), ova tvrdnja se u ovome slučaju odnosi na događaje i osobe iz javnoga života, koje su utjecale na određeni tijek događaja povijesti ( uzmimo u obzir, primjerice, teoriju da je CIA odgovorna za atentat na J.F.K.; da je virus AIDS-a namjerno proizveden od strane znanstvenika; da je pad aviona TWA 800 uzrokovan pogotkom projektila u zrakoplov od strane Vojske SAD-a; da je teorija o globalnom zatopljenu obična prijevara; da Trilateralna Komisija upravlja svjetskom ekonomijom i mnoge dr.). Naravno, nakon proteka vremena od pojavljivanja pojedinih teorija zavjera, ispostavilo se da su one bile istinite te one, po definiciji nekih autora, prestaju biti smatrane kao teorije zavjere; neke od takvih teorija su afera Watergate, projekt MK ULTRA, Operacija Northwoods ( predložena 'false flag' operacija od strane Ministarstva obrane i Združenog stožera SAD-a, gdje bi se inscenirao napad od strane kubanske vlade na vojne i civilne ciljeve unutar SAD-a, sve u cilju opravdanja za pokretanje vojne operacije protiv Kube) i sl.
Teorije zavjere se mogu promatrati kao skup krivih vjerovanja/uvjerenja šire kategorije i kao skup krivih vjerovanja/uvjerenja s potencijalno opasnim i štetnim posljedicama po zdravlje i ljudski život (tu možemo uvrstiti vjerovanje da preduga izloženost suncu nije štetna za zdravlje, da cigarete ne uzrokuju rak, da klimatske promjene ne postoje i sl.). Teorije zavjere imaju još jednu kvalitetu kojom se odlikuju od ostalih teorija, a to je da su samo-zatvorene- glavni argument koji im daje podlogu za daljnje razvijanje te odgovornost za njihovu vjerodostojnost. Ovo je ujedno i glavni razlog zašto je ljudima koji ne pripadaju krugu 'teoretičara zavjera' teško pobiti glavne argumente pobornika pojedinih teorija ili ih natjerati na samokritiku svojih uvjerenja. Teorije zavjera često pridaju nevjerojatne moći i utjecaj određenim pojedincima 'agentima', koji su odgovorni za planiranje, kontrolu, držanje u tajnosti same zavjere i sl. Osobe koje vjeruju da takvi 'agenti pojedinci' imaju toliku moć vjerojatno neće pridavati posebnu pažnju pojedincima koji pokušavaju samo zavjeru raskrinkati i srušiti same postulate zavjere; oni će vjerojatno smatrati da su upravo ti pojedinci oni koji su i prvotno odgovorni za zavjeru.
Sljedeće pitanje važno za teorije zavjera, bilo one istinite ili lažne, opasne ili bezopasne, je da li su one opravdane. Opravdanost i istina su dva različita pojma, zbog čega isticanje da su se neke teorije zavjera pokazale kao istinite ne znači da je racionalno vjerovati u takve teorije. Ovo najbolje opisuje sintagma 'istinito uvjerenje može biti neopravdano, a opravdano uvjerenje može biti neistinito'. Karl Popper je izjavio da teorije zavjera previđaju i zanemaruju nenamjerne posljedice političkih i socijalnih događaja i djelovanja; one smatraju da sve posljedice imaju uzročno-posljedičnu vezu, potaknutu od nečije strane. Mnogi veliki društveni i ekonomski događaji pojavljuju se kao rezultat namjere i djelovanja većeg broja ljudi koji nisu povezani, od kojih nitko nema namjeru prouzročiti posljedicu koja kasnije nastane. Privlačnost teorija zavjera leži u tome da se takvi događaji, koji se ne mogu objasniti, objasne teorijom zavjere, gdje se jasno identificiraju akteri i namjera. Druga stvar koja je privlačna pobornicima teorija je nevoljkost prihvaćanja mogućnosti da je veći broj događaja, bili ona pozitivni ili negativni, posljedica 'nevidljive' ruke (kao u tržišnoj ekonomiji ili teoriji evolucije) ili slučajnosti, a ne nečijih namjera i planova. Popper nadalje navodi važnu karakteristiku nekih teorija zavjera, a to je prevladavajuća ljudska sklonost smatranju da su pojedini događaji i posljedice uzrokovane namjernim djelovanjem, pogotovo od strane onih koje od takvih događaja imaju koristi ( maksima 'cui bono?'); ovo je ujedno i glavni razlog zašto teorije zavjera imaju značajnu (ali često neutemeljenu) privlačnost.
Popperove postavke i objašnjenja ipak imaju ograničen djelokrug primjene; mnoge teorije zavjera, uključujući i one o političkim atentatima i napadima 11/09, ukazuju na događaje koji su uistinu bili rezultat namjernog djelovanja pojedinaca. Ovo dovodi do toga da teoretičari zavjera idu u krivom smjeru tako što krvio identificiraju glavne aktere događaja (teorija da je Al Qaeda odgovorna za 11/09 je opravdana i istinita teorija zavjere).
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
