Tehnološka singularnost i zora superinteligencije: O točki razvoja nakon koje će napredak "duhovnih strojeva" toliko pojuriti da ga ljudska civilizacija više neće moći pratiti
FOTO: Tara Winstead / PexelsŠto je to tehnološka singularnost? Nešto vrlo uzbudljivo i nešto što ćemo, prema nekim predviđanjima, ako malo pripazimo na zdravlje, vjerojatno i doživjeti.
Sjetimo se svih izuma koji su radikalno promijenili tijek razvoja ljudske civilizacije... vatra, pismo, parni stroj, računala, Internet... Tehnološka singularnost biti će upravo to, jedna točka u vremenu koja će dovesti do razvoja (ili barem promjene) naše civilizacije, ali za razliku od prethodnih, ovo će biti točka nakon koje će razvoj doslovno eksplodirati, prema magnitudama koje u ovom trenutku vjerojatno ne možemo čak ni u snovima koncipirati.
Zamislimo civilizacijske promjene na jednoj krivulji koja ide prema gore - svi dosadašnji izumi i otkrića pomiču tu krivulju. Tehnološka singularnost je točka na toj krivulji nakon koje ona više ne nastavlja svojom već predvidljivom putanjom - krivulja puca prema nebu!
Danas nam se čini kako se tehnološki napreci događaju vrlo brzo, što je točno, uz naše aktualno poimanje "brzog napretka" - no ako malo razmislimo o tim naprecima, oni ipak ulaze u naše živote poprilično postepeno.
Koliko je godina prošlo otkako je izumljen 3D printer? Poprilično, prvi modeli stvoreni su još sredinom 80-ih godina. Imate li danas, 2017., jednog doma? Možda i imate, dostupnost 3D printera sve je veća, ali definitivno ova tehnologija nije još ušla u naše živote kao što je to recimo Internet ili mobilni telefon.
Dakle da, napredak jest brz, naročito ako ga uspoređujemo s prethodnim stoljećima u kojima se, iz naše perspektive stalno mijenjajućeg svijeta, nije događalo "ništa". Tehnološka singularnost će pak dovesti do tolikog ubrzanja da to danas ne možemo niti zamisliti.
No, dosta o tom osjećaju grandioznosti, krenimo s definiranjem što je to točno tehnološka singularnost i kako bi do nje moglo doći. "Moglo" je dakako ključna riječ, jer kako i znamo, svijet u kojem živimo nije baš vrlo stabilno mjesto, a čak da nas od sigularnosti dijeli svega nekoliko desetljeća to je i više nego dovoljno da nas u tom periodu pokosi kakva nuklearna zima proizašla iz sukoba velikih sila.
Singularnost je vezana uz inteligenciju - ne našu, jer ona ima svoje limitacije. Kakvu inteligenciju? Umjetnu inteligenciju. Nju pak stvaramo mi, ugrađujemo je u strojeve koje stvaramo i neprestano raste.
Neki će reći kako računala već jesu pametnija od nas - to je točno, donekle, ali ne sasvim. Da, računalo može riješiti tisuće i milijune matematičkih zadataka dok mi u tom vremenu stignemo riješiti možda samo jedan. Računalo je u stanju pratiti kompleksna zbivanja, recimo globalno tržište, u stanju je pobijediti i najveće šahovske velemajstore. Sve to je vrlo fascinantno, no u konačnici računalo je ipak samo stroj koji ima svog nadređenog - čovjeka, njegovog stvoritelja.
Računalo ne može donijeti odluku izvan okvira onog za što je programirano. Ne može koristiti intuiciju. Drugim riječima, bez svijesti o vlastitom postojanju, bez mogućnosti da izvrši ekstrapolaciju na temelju informacija s kojima barata, računalo je i dalje samo alat - vrlo kompleksan, koristan, gotovo "čaroban", ali i dalje samo alat.
No do kada? Računalo se konstantno usavršava i samo je pitanje vremena prije nego umjetna inteligencija postane komponenta koja će računalo od alata pretvoriti u nešto više. Što će biti to "nešto više"? To ćemo tek morati definirati kada se desi. Do koje mjere će se naš kontakt s inteligentnim strojem promijeniti? Koliko će na nas psihološki utjecati spoznaja da komuniciramo s entitetom koji je svjestan sebe? Kako će se takvi inteligentni strojevi postaviti prema nama?
Sve su ovo pitanja s kojima su se do nedavno puno više bavili autori znanstvene fantastike i futuristi nego određene grane znanosti. Ne više, rasprava o odnosu između čovjeka i inteligentnog stroja je počela i trebala bi se voditi ubrzanim tempom jer postoje naznake da će prije doći takav stroj nego ćemo mi biti spremni na njega, ne samo u tehnološkom, već i u etičkom i filozofskom smislu.
Gordon Moore, jedan od osnivača korporativnog giganta Intel, 1965. objavio je svoj značajan rad u kojem je predvidio da će se računala snaga udvostručiti svake godine. Desetak godina kasnije napravio je reviziju svoje prognoze te zaključio kako će taj period, od sada, biti 2 godine (obično se zapravo uzima 18 mjeseci).
Pogledajmo zadnjih sto i nešto godina prema Mooreovom zakonu:
Što sve zanimljivo možemo uočiti na gornjoj krivulji? Nekoliko stvari. Kao prvo, razvoj (izražen prema kalkulacijama po sekundi na temelju troška od 1000 USD) je eksponencijalan, ne linearan, što je dobra vijest ako se nadamo što prije vidjeti tehnološku singularnost. Nadalje, po snazi, računala su stigla, okvirno, do snage mozga jednog miša - u tolikoj mjeri su sposobno donositi odluke. Na istoj krivulji vidimo kako do razine ljudskog mozga nije ostalo još puno - tamo negdje 2035.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
