Teheran je najveći grad Bliskog istoka,megalopolis kojega nastanjuje više od 14 milijuna ljudi. S okolnim gradovima, ta brojka premašuje 20 milijuna ljudi. Teheransko stanovništvo je različito, grad je bogat kulturom i parkovima, njegovo je zagađenje zraka već legendarno. Topografija grada fascinira: južni dijelovi Teherana sežu već duboko u pustinjsku srednjoiransku visoravan na tisuću metara nadmorske visine, dok su sjeverni dijelovi Teherana na 1800 metara, obilježeni moćnom planinom Alborz, šumovitim ulicama i skupocjenim vilama. Nekoć prijestolnica Kadžara i Pahlavija, koji su obitavali i u danas očuvanim palačama Golestan, Niavaran i Sa'adatabad, danas je glavni grad Islamske republike Iran.
U tom divovskom republikanskom i islamskom prostoru tuku se iranski nacionalni identitet s iranskim islamskim identitetom, nastojeći naći poveznice koje su prisutne vizualno i semiotički na javnom prostoru. Javni murali (divar negari – slikarstvo na zidovima) najočitiji su biljeg današnjeg Teherana, koji odmah postaje uočljiv posjetiteljima, ali čiji umjetnički izrazi ponekad podliježu važnijim ideološkim zasadama. Ovi veliki murali tvore metanarativ Islamske republike, te su manifestacija vizija, mišljenja i stvarnosti jedinstvenog društva koje je stalno u procesu ponovne izgradnje i ponovnog samoidentificiranja. Iako podliježu pravilima vladajuće klase u Iranu, ove semiotičke ikone tvore poveznicu naroda i vlasti, koja se upotrebljava, zloupotrebljava i konzumira svakodnevno.
Po mnogočemu, Iran je iznimno proturječan, a Teheran i njegovi murali još i više. Kako su sve javne površine pod upravom grada čiji uredi određuju koncesije za slikanje, murali u Teheranu nisu grafiti, već odozgo prema dolje usmjereni izrazi 'korektne' umjetnosti. Ali iransko društvo očito i izravno propituje te slike Irana. Susreti ljudi na trgovima i u parkovima često daju drugačiju sliku od one koju propagiraju i Islamska republika i zapadni mediji. Doista dinamičan karakter Irana tako postaje svijet za sebe, koji se ponekad gubi u prijenosu informacija prema van. To daje još jedan važan dokaz da je Iran najdemokratskija zemlja Bliskog istoka, unatoč svim službenim okvirima: postoji nepisani odnos međuovisnosti vladajućeg klera i naroda, pa čak i svojevrstan 'društveni ugovor' u kojima niti jedna strana ne ide predaleko u svojim zahtjevima.
Murali su rađeni u nekoliko glavnih tematskih kategorija. Prva kategorija murala se odnosi na kontinuitet pozicije i legitimnosti sustava islamske vlasti odn. vladavine islamskih pravnika (velajate fakih). Radi se o osobama koje simboliziraju Islamsku republiku, prije svega prvi iranski Vrhovni vođa Veliki ajatolah Ruholah Musavi Homeini, te njegov nasljednik, trenutni Vrhovni vođa Islamske revolucije (rahbar) ajatolah Ali Hamenei.
Imam Homeini i rahbar Hamenei simbolički predvode iranski narodOvi murali održavaju temu pravedne i legitimne nasljedne funkcije vodstva unutar Islamske republike. Nakon što je imam Homeini umro 1989., ajatolah Hamenei postao je njegovim nasljednikom. Ikonografska tipologija, često vezana uz sovjetsko realističko slikarstvo, prikazuje dvojicu vođa na mnogim muralima diljem iranske prijestolnice. Obojica su prikazani u svojim službenim profilima, sa crnim turbanima (simbol pripadanja ahlul-bejtu, odnosno Kući proroka; klerici sa crnim turbanima potječu iz obitelji Proroka Muhameda i njegovih nasljednika, imama iz roda Muhamedove kćerke Fatime Zahre i njenog muža Imama Alija; ostali klerici imaju bijeli turban) i svećeničkom abom.
Ovakav prizor sažima ideološki i vremenski cijelu povijest islamskog Irana, te grafički legitimira vodstvo ajatolaha Hameneija. Osim njih, Teheran je obilježen i mnogobrojnim drugim vođama iz revolucionarnog doba (npr. ajatolasi Talegani, Behešti, Motahari), kao i osobama iz ranije prošlosti 20.stoljeća koji su započeli hod prema revoluciji (npr. Šejh Fazlolah, Modares, Hemat), ili osobe koje nisu Iranci, ali koji su krenuli prema šijitskom iranskom obrascu moderne države (npr. irački ajatolah Sadr). Njihove poruke i slogani daju razumijevanje da Iran ne skreće s puta revolucije, što je spretno objašnjeno u krilatici: 'Naša revolucija je kao bicikl, ako stane – pada'. Također se citiraju čvrste odluke imama Homeinija i Hameneija koji su često prikazani s natpisom: 'Nastaviti ćemo putem Imama i mučenika revolucije'.
Upravo su mučenici (šehidi) druga najveća kategorija teheranskih murala, koji odražavaju tradicionalnu šijitsku predanost žrtvi (šahadat) za više dobro. Radi se o dugostoljetnoj šijitskoj ideji započetoj s životima nepogrešnih Imama koji su se žrtvovali za dobrobit društva i vjere. Među njima je ikona imam Husein, koji je poginuo zajedno s gotovo cijelom obitelji i svim prijateljima na poljima Karbale u današnjem Iraku. Svake godine, u islamskom mjestu muharemu, šijiti obilježavaju desetodnevno žalovanje za mučeništvom imama Huseina, u blagdanu Ašure. Husein se borio protiv nepravde i opresije, što je postao sinonim za borbu revolucionara protiv šaha Pahlavija.
Šehidi su mahom mladi borci nošeni vjerom i požrtvovnošću Kao i na Karbali, i Islamska republika je imala svoje šehide, ponajviše u osmogodišnjem iransko-iračkom ratu. Šehidi, ali i veterani i ranjenici iz tog rata, prikazani su s naracijom žrtve. Uvijek muški ratnici su prikazani mladi, hrabri, proaktivni, umjereni, vjerski orijentirani, gotovo nikad ne izgledaju prozapadno odjeveni ili stilizirani. Često je u pozadini poneki vjerski vođa ili hodža koji usmjerava ratnike na božanski put. Često ih slijede oblici islamskog slikarstva i semiotičkog značenja iza prirodnih objekata. Tako su simboli šehida ruža, tulipan, leptir, grlica. Međutim, slike šehida su često predmet spora. Od 33 tisuća teheranskih šehida, samo 140 ima svoje murale. Obitelji onih šehida koji nisu izabrani za murale kritizirali su odgovorne organizacije, pa čak i oni koji su imali slike svojih bližnjih su tvrdili da su loše naslikani.
Treća skupina murala prikazuje zlobu drugih i izravno proizlazi iz ikonografije Islamske revolucije. Ovo su jedini murali koji su započeti spontano. Ljudi su za vrijeme revolucije započeli s porukama na zidovima upućenim Pahlavijevoj vlasti i međunarodnim saveznicima šaha, posebice SAD-u. To je dio tzv. revolucionarne umjetnosti, koja je kasnije pretvorena u medij kojime se šalje međunarodna poruka Islamske republike. Zbog toga je većina ovih murala dvojezična – na farsiju i na engleskom jeziku. U međunarodnom prostoru ovi su murali najzapaženiji i često se ističu, što daje dojam da su i najčešći. To je sasvim pogrešna propaganda zapadnih medija. Naime, ovih murala ima sve manje, te su najviše smješteni u neposrednu blizinu nekadašnjeg američkog veleposlanstva na križanju ulice Talegani i ulice Mofateh, te na Palestinskom trgu. Poznat je mural u kojemu su zvijezde na američkoj zastavi zamijenjene lubanjama, a crvene i bijele trake prelaze u padajuće bombe, sa sloganom 'Down with the USA – Marg bar Amrika'. Radi se o revolucionarnom sloganu usmjerenom protiv Velike Sotone, kako se nazivaju Amerika i Izrael
U toj vjerskoj simbolici zanimljivo je naglasiti kako je i američki odgovor, barem u republikanskim redovima, značajno vezan uz vjersko pojmovlje – oni Iran smještaju u Osovinu zla, što je moralna (time i vjerska, u konzervativnom smislu) kategorija. Smisao je ovih revolucionarnih slika da se što više dehumanizira Drugi, te da se stvara postrevolucionarni iranski identitet u međunarodnim odnosima. Potrebno je naznačiti da iransko vodstvo nikad nije pokušalo okarakterizirati nacije i pojedince kao zle ili loše. Dapače, iranska vlada godinama pruža ruku suradnje Amerikancima i Izraelcima u poljima znanosti, kulture i umjetnosti. Problem je među vladama, a ne među narodima.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
