Četiri godine nakon izbijanja rata u Jemenu 26. ožujka 2015. nije pronađeno rješenje složene vojne i političke stvarnosti. To je zbog ravnoteže snaga na terenu i prirode lokalnih snaga i zemalja koje ih podupiru. Te se snage sastoje od dijelova sektaških vjerskih pokreta, političkih stranaka i regionalnih skupina s različitim stupnjevima važnosti i utjecaja. One su opisane u nastavku, zajedno s glavnim prednostima i slabostima.
Iako je sam početak rata trebao poraziti Hutije, pokret zajdijskih šijita osnovan 1990-ih nakon ujedinjenja Južnog Jemena i Sjevernog Jemena, oni i dalje dominiraju sukobom, kako u smislu teritorijalne kontrole, uključujući utvrđena planinska područja i glavni grad Sana'u tako i rezerve boraca. Snaga Hutija može se pripisati nizu čimbenika, od kojih su najvažniji posjedovanje središnjeg zapovjedništva, imaju čvrstu ideologiju utemeljenu na zajdijskoj doktrini i čvrstu jezgru članova koji tvrde da su potomci Poslanika Muhameda kroz hašemitsku dinastiju koja je vladala dijelovima Jemena više od tisuću godina. Točan broj Hašemita u Jemenu je nepoznat, ali se procjenjuje na 4,2 posto stanovništva, što čini desetke tisuća boraca koji su spremni žrtvovati svoje živote. Sve se to odvija uz njihovu kontrolu nad državnim institucijama, posebno vojskom i sigurnosnim službama.
Na početku rata, Hutiji su izgubili važna područja, osobito ono što je nekad bilo Južni Jemen. Kasnije su izgubili i dio zapadne obale. Međutim, uspjeli su izdržati napade koje su pokrenuli njihovi lokalni protivnici uz podršku koalicije većinom sunitskih zemalja pod vodstvom Saudijske Arabije i nije bilo značajnijih poraza u utvrđenim područjima u planinama. Također su uspjeli zadržati kontrolu nad lukom Hodeidah, koja je vitalna polazna točka za hranu, gorivo i lijekove. Hutiji se oslanjaju na lokalne izvore financiranja temeljem svoje kontrole nad državnim institucijama i na iransku potporu, posebno vojnu, čiji točan opseg ostaje nepoznat. Veličina vojne sile Hutija također je nepoznata, ali se procjenjuje na oko 100.000 boraca, poznatih kao Narodni odbori. Oni opstoje pored brigada raspuštene jemenske vojske, koje su također pod kontrolom Hutija. Unatoč njihovoj snazi, Hutiji nisu mogli preuzeti kontrolu nad ostatkom Jemena iz različitih političkih, vojnih i sektaških razloga. Na primjer, većina središnjih i južnih regija pridržava se ša'fijevog reda sunitskog islama, što ih čini područjima snažno okrenutim protiv Hutija.
Abd-Rabu Mansur Hadi, koji živi u egzilu u Saudijskoj Arabiji, međunarodno je priznat kao legitimni predsjednik Jemena. On je došao na vlast putem političkog rješenja koje je sponzorirala Saudijska Arabija krajem 2011. godine, nakon ustanka protiv predsjednika Alija Abdulaha Saleha. Hadi nije trebao ostati na vlasti više od dvije godine. Međutim, nestabilno političko rješenje i izbijanje rata značili su da je on ostao de facto vođa iako je izgubio sve zakonske legitimnosti. U teoriji, Hadijeva vlada kontrolira više od 70 posto zemlje i oko 30 posto stanovništva. Međutim, ta je kontrola u velikoj mjeri simbolična, s nekim mjestima, kao što je grad Aden, koja su pod kontrolom neprijateljskih snaga. Hadi nominalno vodi Opći narodni kongres, koji je naslijedio od Saleha, ali stranka više nema stvarnu prisutnost na terenu, osim u nekim plemenskim područjima u središnjim i sjevernim regijama koje se bore protiv Hutija. U svakom slučaju, svim područjima pod Hadijevom upravom izravno ili neizravno upravljaju Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati (UAE), koji pružaju financijsku i vojnu potporu i međunarodno priznavanje tog autoriteta. Bez njih, Hadijeva vlast bi nestala jer ne postoji značajna podrška njegovoj vladi u Jemenu, a većina snaga koje se bore pod njegovim okriljem povezane su s političkim strankama i drugim akterima koji imaju svoje vlastite planove.
Stranka al-Islah je koalicija plemenskih i vjerskih elemenata povezanih s međunarodnim islamističkim pokretom Muslimanskog bratstva. Od 2014. bila je druga najveća politička stranka nakon Općeg narodnog kongresa. Njihov je utjecaj nastavio rasti na početku rata jer je to bila glavna stranka koja se opirala utjecaju Hutija na sjeveru. Kao rezultat toga, njihova se vojna baza dramatično proširila, a većina snaga u sjevernim područjima koje čine Nacionalnu vojsku pod učinkovitom je kontrolom Al-Islaha. Snaga Al-Islaha koncentrirana je u upravi Mariba bogatoj naftom i plinom i obližnjim pokrajinama al-Džavf i Taiz, gdje kontrolira lokalne vlasti, financijska sredstva i vojne i sigurnosne snage. Neki procjenjuju da te snage broje stotine tisuća. Osim toga, stranka ima članove širom Jemena, iako su njihove aktivnosti ograničene na područjima koja kontroliraju Hutiji ili separatisti. Unatoč tome, stranka je jedna od najorganiziranijih političkih snaga, sposobna mobilizirati ljude u izborne svrhe, a njeni članovi dominiraju najvažnijim pozicijama u legitimnoj vladi i njezinim medijskim organizacijama. Međutim, ta dominacija može biti kratkotrajna. Stranka nema lokalnih saveznika i bilo kakva podrška koju trenutno uživa iz Saudijske Arabije vjerojatno će se okončati ako Hutiji budu poraženi ili će se pojaviti druga politička snaga, poput Generalnog narodnog kongresa, koja će je zamijeniti.
Južni separatistički pokret imao je veliku korist od rata. Južni Jemen bio je glavno bojno polje protiv Hutija, a separatisti su bili među onima koji su primali novac i oružje od članova koalicije pod vodstvom Saudijske Arabije, posebice UAE, koji je bio iza većine vojnih operacija na jugu. Povlačenjem Hutija, separatisti su ih zamijenili u mnogim područjima, posebno u pokrajinama Aden, Lahdž i Dali. Neki od čelnika jemenske Socijalističke partije, koji su prije ujedinjenja vladali Južnim Jemenom, pridružili su se separatistima. Separatisti, uz jasnu potporu UAE, uspostavili su vojne i sigurnosne snage u mnogim dijelovima juga. Te snage, u savezu s nekim salafistima, kontroliraju brojna područja na jugu i imaju nazočnost na zapadnoj obali. Procjenjuje se da separatisti imaju na raspolaganju 20.000 do 30.000 vojnika koji su opremljeni lakim i srednjim oružjem. Glavne slabosti separatista su njihova gotovo potpuna ovisnost o vanjskoj potpori, unutarnje razlike i nepostojanje središnjeg vodstva, unatoč osnivanju južnog tranzicijskog vijeća koje bi se zalagalo za odcjepljenje. Sukladno tome, separatisti će vjerojatno doživjeti smanjeni utjecaj ako vanjska potpora presuši, a legitimna vlada ponovno uspostavi vlast.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
