Odmah nakon ostavke dugogodišnjeg talijanskog premijera mediji su počeli s žestokom kritikom, pa čak i oni koji su mu do jučer bili beskrajno odani.
Kao da je puštena s lanca, talijanska štampa danas naširoko piše o ekonomskoj, političkoj i moralnoj propasti Italije. Jedan od zanimljivih članaka Berlusconijevu vladavinu opisuje kao "17 izgubljenih godina".
Milijarder i medijski mogul dominirao je Italijom uz direktnu pomoć svojih saveznika u Europi. Podržavali su ga i Vladimir Putin i Tony Blair. Njemački kancelar Helmut Kohl i kasnije Angela Merkel, najzaslužniji su za integraciju njegove stranke "Forza Italia" u samo tkivo europskog političkog sistema.
Ipak, najveću odgovornost za "izgubljene godine" snosit će oni koji su u prvom redu dopustili da osoba poput Berlusconija zajaši na vlak apsolutne moći nad Italijom.
Direktan krivac je talijanska ljevica.
Nijedna država u Europi nije imala toliko prosvjeda posljednjih 20 godina koliko Italija. Radnička klasa u Italiji pokušala je sve u njezinoj moći kako bi zaustavila Berlusconija i put prema kolapsu koji je ovih dana ipak stigao. Svi ti masovni prosvjedi nisu bili dovoljni.
"Lijeva" opozicija i sindikalne udruge izdale su radnike. Svih tih godina službena ljevica je svojom šutnjom osigurala Berlusconijevu nesmetanu vladavinu.
Te godine čak 3000 vodećih političara i poslovnih ljudi završilo je u zatvoru. Kršćanska demokratska stranka prestala je postojati. Raspala se i socijalistička partija, a njen vođa Bettino Craxi morao je pobjeći iz zemlje.
Craxi je umro 2000. u egzilu u Tunisu, u Italiji je osuđen na 27 godina zatvora.
Možda i jedina politička skupina koju nije pogodila korupcijska afera bila je komunistička partija. Ali nju pogađa druga kriza – ideološka. Partija se odriče komunizma u potpunosti i preuzima novo ime "demokratska ljevica".
Berlusconijeva stranka "Forza Italia", koja nije bila ništa više nego ogranak njegovog medijskog carstva, dolazi na vlast 1994. Do izborne pobjede dolazi u suradnji sa neo-fašističkom strankom "Movimento Sociale Italiano".
Prvo na što se Berlusocni namjerio dolaskom na vlast, po uzoru na Margaret Thatcher, je rušenje socijalne države. Ipak se malo preračunao misleći kako radnička klasa ne postoji bez službenog predstavništva. Nakon uvođenja njegovog programa na ulice izlaze milijuni ljudi tako da je Berlusocni morao podnijeti ostavku samo 7 mjeseci nakon osvajanja vlasti.
Nakon tadašnje ostavke Berlusconija, ljevica - prije 17 godina - radi istu grešku kao i danas – dopušta neizabranim tehnokratima da doslovno ušetaju u parlament i preuzmu svu vlast nad Italijom.
U prvim novim izborima na vlast dolazi Romano Prodi, kojeg ljevica podržava. Dolaskom na vlast Prodi je nastavio točno tamo gdje je Berlusconi stao.
Uskoro postaje jasno kako talijanski narod po pitanju demokratskih izbora ima nekoliko kandidata, ali samo jedan izbor.
2001. na vlast opet dolazi Berlusconi. A pet godina nakon, 2006. opet Romano Prodi itd.
Rošada između dvojice premijera zacementirala je talijansku budućnost. Narod se i dalje bunio, a ljevica je napravila sve kako bi stišala pobunu. Kada bi situacija postala kritična, ljevica bi pred narod dovela Romana Prodija, još jednom ga predstavila kao svog kandidata i tako u krug.
2003. ulicama Rima je marširalo oko 3 milijuna ljudi koji su došli iz svih dijelova Italije, glavni povod bio je protivljenje ratu u Iraku. I tada je ljevica intervenirala, da nebi slučajno došlo do ugrožavanja aktualne vlade.
Danas se ponavlja identična priča – umjesto da stanu na stranu radnika, najveće socijalističke i komunističke partije u Italiji kolektivno će poduprijeti tehnokrata (Mario Monti) koji je postavljen po direktivi EU-a.
Ljevičarske organizacije u Italiji, barem one najveće, pod direktnom su kontrolom vladajuće klase koja njima upravlja već više od dva desetljeća.
Aktualna kriza u Italiji mora biti prekretnica. Vrijeme da talijanski radnici i radnice postanu autonomni i odbace "pomoć" svih onih koji su se godinama predstavljali kao njihovi klasni predstavnici, a zapravo su najveći krivci za teško stanje kroz koje prolaze.
Jedino pravo predstavništvo može stasati iz radničkog pokreta i biti odano tom pokretu u borbi protiv elite, ali i vlastitih izdajica.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
