Zna se koji su formalni razlozi zbog kojih su Rusiji od strane Europske unije uvedene stroge ekonomske sankcije - zbog ruskog preuzimanja Krima i zbog potpore pobunjenicima na istoku Ukrajine.
Rusiju se ili odlučilo kazniti ili, kako mnogi danas u EU tvrde, zaustaviti od daljnjeg "osvajanja" europskog teritorija. No, te službene verzije raspleta tragične priče oko Ukrajine otkrivaju nam jako malo, a i to malo često vodi prema posve krivim zaključcima.
Teza o ruskoj agresiji i želji za osvajanjem Europe je posve promašena, a još jednom je razbijena ovog tjedna za vrijeme trajanja međunarodnog ekonomskog foruma u Sankt Petersburgu. Ove godine su se pojavila i brojna europska lica, a Putin im je zauzvrat dao svoj nepomirljiviji ton do sada nudeći i zakopavanja ratne sjekire i povratak na ono što pokreće svijet - ekonomiju.
Svojim nastupom Putin je još jednom potvrdio da itekako dobro zna upravljati ovakvim velikim kriznim situacijama. Netko drugi na njegovom mjestu danonoćno bi bjesnio zbog gomilanja NATO snaga u blizini ruskih granica, zbog neprestanog ponavljanja priča o "ruskoj prijetnji Europi", zbog potpune demonizacije svega što ima veze s Rusijom.
No, Putin nije takav državnik. Razmišlja uvijek dugoročno i jako dobro poznaje potrebe i narav svog suparnika. U ovom slučaju njegov glavni suparnik su aktualni predstavnici europske vlasti. Oni vrše pritisak na njega, uvode Rusiji sankcije i nastoje je pod svaku cijenu izolirati. No, Putin je svjestan dvije osnovne značajke ove agresije:
1) Taj agresivni stav, zbog ekonomskih stvarnosti, jednostavno ne može predugo potrajati i stoga je Rusiji najbolje naoružati se strpljenjem i trpjeti udarce dok se suparnik ne izmori
2) Europski agresivni stav nije autentičan, nije "made in EU" i samim time se Rusija može lakše prema njemu postaviti.
Ako europska agresija prema Rusiji nije autentično europska, onda gdje izvire? S druge strane Atlantika, dakako.
Rusija je postala jedno "veliko smetalo" za SAD i njihove globalne planove jer za razliku od Europske unije - koja je također po svim faktorima (trebala biti) sila - Rusija želi igrati po svom, ona je globalni disident i za SAD je to veliki problem. Naime, EU će uvijek biti tipičan "yes man" (pogrdni naziv za osobu koja se slaže sa svime, odnosno na sve odgovara s "da" - naš naziv bio bi "ulizica", no engleska inačica zvuči još i bolje) za američke planove. Rusija to nije i odbija to postati.
Amerika s druge strane, ako želi zadržati svoju ulogu globalnog hegemona, mora nekako zaustaviti Rusiju - jednostavno mora, ili u suprotnom se mora pomiriti s novim globalnim poretkom u kojem više ona nije jedini akter koji donosi odluke.
Pritom američke stratege pomalo muči nagomilani osjećaj tzv. "izuzetnosti", odnosno on im postaje breme jer zbog njega se čak ni ne upuštaju u neke suptilnije taktike (ono što bi još moglo upasti u okvire diplomacije) već na protivnika jurišaju agresivno i rušilački.
Taj nastup često jedino ublažava činjenica da se na čelu SAD-a nalazi Barack Obama čija retorika nikada nije bila pretjerano ratoborna (što bi se moglo naglo promijeniti ako na njegovo mjesto u studenom dođe osoba poznata po izjavi "došli smo-vidjeli-umro je").
Kako se to održava na gore spomenutu ne-autentičnu europsku agresiju protiv Rusije? Agresija je autentično američka, ne europska, ali je bez Europe neizvediva.
Uvijek se možemo vratiti na početak ukrajinske krize da bismo razjasnili ovu situaciju. Postoje brojni razlozi zašto je EU htjela da Janukovič ode s vlasti - podsjetimo, riječ je o čovjeku koji se doslovno preko noći predomislio i odlučio umjesto s ulaskom u EU integracije krenuti putem ulaska u rusku Carinsku uniju. To nije mala odluka, to je odluka koja mijenja cijelu ravnotežu Euroazije!
Rješenje, dakako, nikada nije bilo da se Ukrajinu uvlači u integracije Istoka ni u integracije Zapada. Tu su se polakomili i Zapad i Rusija. Oboje su mislili da će moći ovaj strateški prostor uvući kompletno u svoju sferu interesa. No, kako i znamo, to je završilo tragično po ukrajinski narod, a sam teritorij Ukrajine je rastrgan - zapadni i centralni dio otišao je Zapadu, a Krim i Donbas (mada još uvijek ne službeno) Rusiji.
Ukrajina je morala ostati most između Europe i Rusije. Mudri ljudi su to isticali prije, za i nakon ukrajinske krize, no, nitko nije imao puno sluha, nažalost.
Ipak, ono što je tu bitno za istaknuti je činjenica da situacija oko Ukrajine definitivno ne bi završila tako neuredno da se u cijelu priču nije upleo SAD koji je upravo ovdje vidio šansu da zada snažan udarac Rusiji.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
