Tajvan je jedna od četiri istočnoazijske "tigar ekonomije" čiji su dramatični ekonomski uspjesi u proteklim desetljećima utjecali na način razmišljanja ekonomista o razvoju. Ostala tri azijska tigra su Južna Koreja, Singapur i Hong Kong i svaki ima svoju priču. No, tajvanska priča je u mnogočemu jedinstvena. Riječ je o otoku koji je udaljen oko 180 km od jugoistočne obale Kine s populacijom od 23 milijuna stanovnika na površini oko 36 tisuća kilometara kvadratnih.
Tajvan ima kapitalistički ekonomski model koji se pokazao izuzetno uspješnim. Tajvansko gospodarstvo je peto najveće u Aziji te je uključeno u napredna gospodarstva prema Međunarodnom monetarnom fondu. 14. je na svijetu prema Izvješću globalne konkurentnosti. Prema podacima MMF-a, otočno gospodarstvo je 22. najveće na svijetu po BDP-u po paritetu kupovne moći (PPP): 1.1 bilijun $. Tajvansko gospodarstvo je 18. na svijetu prema BDP-u PPP per capita: 46 833 $, te 22. na svijetu prema veličini nominalnog BDP-a: 519 milijardi $. Prema Svjetskom poduzetničkom indeksu (GEI) Tajvan je najbolja azijska država za otvaranje novih tvrtki, a 8. je u toj kategoriji na svijetu. Otočna država ima svoju stabilnu valutu Novi tajvanski dolar.
Tajvan ili Republika Kina je kao država u sadašnjem obliku počela postojati 1949. kad je vlada pod vodstvom kineskih nacionalista (Kuomintang) nakon niza poraza od komunista na kineskom kopnu pobjegla na obližnji otok. Te godine Kineski građanski rat je završen. Nastavile su postojati dvije Kine, a taj spor nije razriješen do danas. Od 1950. nacionalisti su imali pod kontrolom samo Tajvan i obližnje otoke, ali su nastavili tvrditi da imaju pravo na suverenitet nad cijelom kopnenom Kinom. Tajvan je imao snažnu potporu Sjedinjenih Američkih Država i ostalih demokratskih sila zbog podjele na kapitalistički i komunistički svjetski blok. Republika Kina je bila osnivač i stalni član Vijeća sigurnosti UN-a do 1971. kad je Narodna Republika Kina preuzela tu poziciju.
U prvom desetljeću svoga postojanja Tajvan je bio siromašna zemlja, primatelj američke pomoći: ona je iznosila 30% domaćih investicija od 1951. do 1962. Međutim, 1960-ih sve se promijenilo i malo pomalo otok je postao donor humanitarne pomoći i investitor drugdje. Prvi korak u fascinantnom ekonomskom uzletu bila je rana i temeljita zemljišna reforma. Neopterećena bliskim vezama s vlasnicima zemljišta, tajvanska vlada je implementirala program reforme "zemlja zemljoradnicima" u toku 1950-ih. Vlasnici zemljišta su primili dionice poduzeća u državnom vlasništvu u zamjenu za zemlju koju su prepustili seljacima. To je bio glavni čimbenik krajnje brzom rastu proizvodne djelatnosti što je bila osnova za daljnju industrijalizaciju.
Tajvan je ostvario svoj ekonomski rast zahvaljujući obrazovanoj radnoj snazi. 1949. na otok je pristiglo mnoštvo obrazovanih Kineza. Šestogodišnje obrazovanje je postalo obvezno 1950. Naglasak na edukaciji djevojčica i emancipaciji žena često je ocjenjivan kao jedan od najvažnijih faktora u uspješnom razvoju. 1968. obvezna edukacija produljena je na devet godina. Tajvanska radna snaga je postala jedna od najobrazovanijih na svijetu.
Razvoj infrastrukture je bio bitan pokretač ekonomskog booma. Od perioda japanske kolonijalne vlasti otok je naslijedio ceste, željeznice, luke. Vojska Kuomintanga je bila prevelika za otok pa se tisuće vojnika povuklo iz vojne službe kako bi radilo na izgradnji infrastrukturnih projekata uključujući autoceste. Zatim se pokrenula izgradnja telekomunikacijskih mreža i druge high-tech infrastrukture.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
