U veljači 2016. u južnom jordanskom gradu Aqabi, jedinom pomorskom gradu hašemitske kraljevine, održan je tajni susret o bliskoistočnom miru, na kojemu su bili prisutni izraelski premijer Benjamin Netanyahu, američki ministar vanjskih poslova John Kerry, vođa izraelske ljevičarske oporbe Isaac Herzog, jordanski kralj Abdulah II. te egipatski predsjednik Abdel Fatah al-Sisi. Da se taj susret dogodio saznalo se tek godinu dana kasnije, nakon što je izraelski novinar Barak Ravid razotkrio taj događaj u izraelskim novinama Haaretz.
Djelomično je otkrivanje tog susreta dio unutarizraelske prljave politike i grozničave borbe za vlast u Tel Avivu, a prema nekim tumačenjima je razgovor o regionalnom mirotvorstvu bio temelj za razgovor Herzoga i Netanyahua o osnivanju vlade jedinstva odnosno velikoj koaliciji Likuda i Cionističkog kampa, kako bi se Netanyahu konačno riješio krajnje desnice koja mu radi o glavi. Danas je jasno da koalicijski pregovori nisu doveli do vlade nacionalnog jedinstva niti povijesnog regionalnog dogovora. U to doba Herzog svakako nije dao detalje o svojim razmišljanjima o ulasku u pregovore s izraelskim premijerom iako je već tada započeo pad popularnosti izraelske ljevice prema ispitivanjima javnog mnijenja. Izraelska javnost, a i neki pripadnici Herzogove stranke koji nisu znali za tajni susret u Aqabi, nisu vjerovali da bi Herzog mogao održati maratonske rasprave s Netanyahuom samo radi domoljubnih razloga.
Bilo koji razgovor Herzoga i Netanyahua prestao je krajem svibnja 2016. kad je u dramatičnoj završnici u vladu ušao nacionalistički čelnik Yisrael Beitanua Avigdor Liberman kao ministar obrane. Herzog je tada proživio gotovo izbacivanje iz vlastite stranke, gdje su ga prozvali izdajnikom izraelske ljevice i puzanjem pred desničarskom vladom koja ga je na kraju prevarila, prihvaćajući Libermana umjesto jedine realne izraelske snage koja bi mogla promijeniti tijek izraelske politike barem u najmanjim okvirima. Od tada njegova politička karijera doživljava poraze, ali poput balkanskih političara Herzog ne želi dati ostavku već se svom silom drži na čelu propadajućeg broda izraelske ljevice. Tek je ove veljače Herzog dobio mogućnost govoriti o propasti povijesne mogućnosti dramatičnog diplomatskog napretka u razgovoru za izraelski Kanal 10, gdje je optužio izraelskog premijera za bijeg od rješenja.
To ipak ne govori ništa o tome da je Herzog jednostavno iskorišten kako bi Netanyahu izgledao bolje na tajnim pregovorima. Herzog je vjerovao Netanyahuu do samoga kraja, a čini se da se ista stvar smatrala i izvan granica. Egipatski predsjednik Sisi je još 17. svibnja prošle godine poznao izraelsko vodstvo i stranke na dogovor kako bi se pronašlo rješenje za cijelu regiju, ukazujući na nadu da će se stvoriti vlada nacionalnog jedinstva. Na tome su mu se zahvalili i Herzog i Netanyahu, a Herzog je tada bio u potpunosti uvjeren da je na putu za poziciju u vladi. Već idućeg dana je svojom urođenom lukavštinom Netanyahu ubio sve snove liberalne ljevice i arapskih susjeda najavivši dogovor s Libermanom i zaokretom izraelske politike još više desno nego što je do tada bila. Herzog je ostavljen u pustoši političkog poraza umjesto da dobije mjesto ministra vanjskih poslova. Danas bi se moglo reći da se Herzog može osvetiti, ali se radi o vrlo mlakom protuudarcu.
Zanimljivo jest što je palestinski predsjednik Mahmud Abas, kojega izraelska desnica trajno proziva protivnikom mira, držao u tajnosti taj summit. Prema mišljenju Haaretza, ali i Herzoga, upravo je Netanyahu odbio inicijativu regionalnog mira. Navodno je velik utjecaj na premijera imao ministar turizma Yariv Levin, koji je upozorio Netanyahua da bi svojim stavom doveo do trajne podjele Likuda i stvorio otpor izraelskom režimu. Abas je brifiran o sastanku prije i poslije njegovog održavanja. Nakon susreta je palestinski predsjednik dobio objašnjenja od Kerryja, Abdulaha i Sisija za propast razgovora. Prema tim tvrdnjama, Netanyahu nije bio voljan na kompromise oko regionalnog procesa, te je došao do zaključka da bi Egipat i Jordan morali sudjelovati u složenom procesu koji uključuje bolne izraelske koncesije. S obzirom da te koncesije mogu dovesti do krize u odnosima s Kairom i Amanom, Netanyahu je odustao od ulaženja u dublje promišljanje, bilo da je do tog zaključka došao sam ili uz pomoć bliskih savjetnika kao što je Levin.
Na sastanku Likudovih ministara Netanyahu je lagao da je on predložio susret, iako je danas poznato da je susret inicirao Kerry, nakon izravnih pregovora između Izraelaca i Palestinaca koji su propali u ljeto 2014. Likudovi ministri i članovi sigurnosnog kabineta nisu bili brifirani prije sastanka, te nisu dobili razloge i objašnjenja zašto je Netanyahu promijenio svoje mišljenje o započinjanju ili podršci regionalnih pokreta. No, Palestinci nemaju sumnje da je Netanyahu došao u Aqabu kako bi sabotirao bilo kakvu mogućnost mirotvorne inicijative, bilo zbog unutarnjih političkih situacija u Izraelu ili nekog drugog razloga. Netanyahu se pobojao da bi Abdulah, Sisi i Kerry mogli pritisnuti Izrael i deportirati sve nezakonite i protupravne izraelske naseobine te poduprijeti Abasa. A možda je moguće samo da nije imao nikakvih namjera da se prilagodi bilo kojem obliku mirotvornog procesa te da nastavi svoju politiku kakvu je imao proteklih godina. Drugim riječima, u javnosti podupire samo mirovni proces, ali to ostaje samo na riječima.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
