Tadžikistan je jedna od zemalja gdje se religija smatra opasnom političkom opcijom. Sloboda religije je tehnički postojana u državnom ustavu, ali u stvarnosti vjersku praksu snažno nadzire država. Posljednjih mjeseci Tadžikistan je dodatno pooštrio odnos prema islamskoj vjerskoj praksi kad je tadžički predjsednik komenirao pravilno odijevanje, zahtijevao skraćivanje brada i objavio nove odredbe o tome tko može putovati u Meku na hadžiluk.
Sve do prošlomjesečnih parlamentarnih izbora, Tadžikistan je bio jedina republika Srednje Azije koji je imao zastupljene snage političkog islama. Islamska tadžikistanska stranka obnove (IRPT) se smatra jedino legalno registriranom vjerskom strankom u regiji. Nakon godina što je postojao u vladi, IRPT je po prvi puta prešao u oporbene redove nakon građanskog rata u Tadžikistanu. Pobjeda nove vlade uzrokovala je i želju da se službene vjerske ustanove pozovu na zabranu IRPT-a.
IRPT je osnovan 1990., a dvije godine kasnije je organizirao konferenciju u ruskom gradu Saratovu gdje su se okupile islamističke snage iz bivših sovjetskih republika Srednje Azije, Tatarstana i Baškortistana. Kad je Tadžikistan postao neovisna zemlja, IRPT je zabranjen 1993., te se borio zajedno s Ujedinjenom tadžičkom opozicijom i narodom Garmi protiv vlade tijekom Tadžikistanskog građanskog rata. Nakon sklapanja mira 1998., IRPT je ponovno dozvoljen, a već iduće godine postao je drugom najvećom strankom u zemlji. Na parlamentarnim izborima 2005. IRPT je osvojio osam posto glasova i ušao u vladinu koaliciju. Stranku je od početka do smrti 2006. vodio Said Abdulo Nuri, a danas je na čelu stranke Muhidin Kabiri.
Građanski rat u Tadžikistanu započeo je u svibnju 1992., kada su etničke skupine regija Garm i Gornji Badahšan, nepredstavljeni u vladajućoj eliti, ustali protiv vlade predsjednika Rahmona Nabijeva, u čijoj vlasti su bili predstavljeni ljudi iz regija Leninabad i Kulijab. Nezadovoljne skupine uključivale su i liberalnodemokratske reformiste i islamiste koji su se kasnije zajedno borili kao Ujedinjena tadžička opozicija. Do sredine ljeta 1997., od 50 do sto tisuća ljudi izgubilo je živote u bitkama. Predsjednik Emomali Rahmon, Ujedinjena tadžička opozija koju je vodio Sajid Abduloh Nuri i Specijalni predstavnik glavnog tajnika UN-a Gerd Merrem potpisali su Opći sporazum za postizanje mira i nacionalnog dogovora u Tadžikistanu i Moskovski protokol 27. srpnja 1997. u Moskvi, čime je završen rat.
Svakako je Emomali Rahmon ostao pobjednik u Tadžikistanu. On je na vlasti od 1992., a 1994. kao predsjednik države. Godine 2013. izabran je na svoj četvrti mandat. Zanimljivo je da je rođen kao Imomali Šaripovič Rahmonov, ali je promijenio ime 2007., kada je donešen dekret koji zabranjuje slavenska imena i sovjetske običaje, pa se prozvao E...
Sve do prošlomjesečnih parlamentarnih izbora, Tadžikistan je bio jedina republika Srednje Azije koji je imao zastupljene snage političkog islama. Islamska tadžikistanska stranka obnove (IRPT) se smatra jedino legalno registriranom vjerskom strankom u regiji. Nakon godina što je postojao u vladi, IRPT je po prvi puta prešao u oporbene redove nakon građanskog rata u Tadžikistanu. Pobjeda nove vlade uzrokovala je i želju da se službene vjerske ustanove pozovu na zabranu IRPT-a.
IRPT je osnovan 1990., a dvije godine kasnije je organizirao konferenciju u ruskom gradu Saratovu gdje su se okupile islamističke snage iz bivših sovjetskih republika Srednje Azije, Tatarstana i Baškortistana. Kad je Tadžikistan postao neovisna zemlja, IRPT je zabranjen 1993., te se borio zajedno s Ujedinjenom tadžičkom opozicijom i narodom Garmi protiv vlade tijekom Tadžikistanskog građanskog rata. Nakon sklapanja mira 1998., IRPT je ponovno dozvoljen, a već iduće godine postao je drugom najvećom strankom u zemlji. Na parlamentarnim izborima 2005. IRPT je osvojio osam posto glasova i ušao u vladinu koaliciju. Stranku je od početka do smrti 2006. vodio Said Abdulo Nuri, a danas je na čelu stranke Muhidin Kabiri.
Građanski rat u Tadžikistanu započeo je u svibnju 1992., kada su etničke skupine regija Garm i Gornji Badahšan, nepredstavljeni u vladajućoj eliti, ustali protiv vlade predsjednika Rahmona Nabijeva, u čijoj vlasti su bili predstavljeni ljudi iz regija Leninabad i Kulijab. Nezadovoljne skupine uključivale su i liberalnodemokratske reformiste i islamiste koji su se kasnije zajedno borili kao Ujedinjena tadžička opozicija. Do sredine ljeta 1997., od 50 do sto tisuća ljudi izgubilo je živote u bitkama. Predsjednik Emomali Rahmon, Ujedinjena tadžička opozija koju je vodio Sajid Abduloh Nuri i Specijalni predstavnik glavnog tajnika UN-a Gerd Merrem potpisali su Opći sporazum za postizanje mira i nacionalnog dogovora u Tadžikistanu i Moskovski protokol 27. srpnja 1997. u Moskvi, čime je završen rat.
Svakako je Emomali Rahmon ostao pobjednik u Tadžikistanu. On je na vlasti od 1992., a 1994. kao predsjednik države. Godine 2013. izabran je na svoj četvrti mandat. Zanimljivo je da je rođen kao Imomali Šaripovič Rahmonov, ali je promijenio ime 2007., kada je donešen dekret koji zabranjuje slavenska imena i sovjetske običaje, pa se prozvao E...
