Ekonomska nesigurnost danas je veća nego ikad prije. Novi smjerovi i aktivnosti događaju se mnogo prije nego što je moguće vrednovati rezultate starih, stavljajući tako svjetsku zajednicu pred sve teže probleme.
Tako nastaje novi svjetski poredak u kojem ekonomski, tehnološki i socijalni rizici predstavljaju osnovni izazov za ono što će se najvjerojatnije događati u budućnosti. Svaki od rizika promatran zasebno može nam se činiti nebitnim, manje vjerojatnim ili teško mjerljivim. No, ukupan zbroj njihovih učinaka, dugoročno gledano, može bit krajnje zapanjujući. Neki od rizika razvijaju se polako tijekom našeg života, a neki se javljaju brzo, ali rijetko. Većinu tih rizika snosimo sami ili naša obitelj. A u onoj mjeri u kojoj ih postajemo svjesni, skloni smo opreznom odlučivanju, ponekad izbjegavajući i dobre poslovne ili životne prilike, bojeći se rizika neuspjeha, što je više-manje i opravdani strah.
Teorija rizika
Rizik je uvijek predstavljao potencijalnu opasnost gubitka nečega što ima vrijednost. Riječ 'rizik' potječe iz srednjovjekovne Italije i znači opasnost, štetu ili smion pothvat. Već u Srednjem vijeku rizik se sve više vezao uz vjerojatnost, što je predstavljalo veliki napredak. Zbog sve veće razvijenosti matematike u tom periodu, a posebice matematičkih izračuna očekivanja, svoju primjenu nalaze u igrama na sreću, osiguranju i poslovnim odlukama. Temelje teorije vjerojatnosti postavili su u Pierre de Fermat i Blaise Pascal sredinom 17. stoljeća. Ekonomske aspekte rizika prvi opisuje švicarski fizičar Daniel Bernoulli u svom eseju iz 1738. godine u kojem uvodi pojam korisnosti ishoda odluke za koju tvrdi da je subjektivna i da se odnosi na procjenu subjektivne vrijednosti (korisnosti) za donositelja odluke, a ne svodi se samo na proračun vjerojatnosti. Elegantna matematika nije ostavljala mjesta za složene kognitivne teorije.
U sedamdesetim godinama prošlog stoljeća psiholozi su se upustili u proučavanje prosuđivanja u ekonomskom odlučivanju. Amos Tversky i Daniel Kahneman oblikovali su teoriju očekivanog izbora, te pokazali da reakcije ljudi u stvarnosti ne slijede pretpostavke ekonomske teorije, već ljudi donose odluke u skladu s dostupnim informacijama i vlastitim prioritetima. Kahneman i Tversky za primjere upotrebe rezultata teorije očekivanog izbora obično uzimaju marketing i vole primjer motiviranja kupaca na kupnju gotovinom umjesto karticom. Kupcima se kaže da imaju popust na gotovinu, a ne taksu na kreditnu karticu. Većina se odlučuje za popust na gotovinu, budući da gubici izgledaju veći od dobitaka. Bez obzira što teorija očekivanog izbora ne nudi precizan matematički model za predviđanje odluke koju bi pojedinac mogao donijeti u uvjetima rizika i neizvjesnosti, ona omogućava da se predvidi hoće li pojedinac donijeti rizičniju ili sigurniju odluku i odrediti svoju ishodišnu točku te domenu odluke na temelju efekta označavanja.
Izbjegavanje i podcjenjivanje
Izbjegavanje smanjuje riskantne ishode, ali donosi i značajan trošak izgubljene mogućnosti. Obrazovanje je dobar primjer. Želja za izbjegavanjem rizika obično potiče studiranje 'sigurnijih' fakulteta. Veća je vjerojatnost da će studenti odabrati ekonomiju nego recimo fiziku. Pa čak i unutar ekonomije pokušat će odabrati najsigurniju specijalizaciju., izbjegavajući ostale iz straha da za njih ne postoji spremno tržište. Nedostatak načina za osiguranje od rizika takvog odabira prirodno navodi mlade ljude na odabir manje rizičnih specijalizacija, čak i ako potencijalno imaju manju vrijednost. Isto tako, nismo u mogućnosti osigurati se od rizika sadržanih u odabiru geografskog područja, pa smo skloniji birati poslove u velikim urbanim područjima koja nude više mogućnosti, nego što je slučaj u malim ruralnim zajednicama, gdje je tržište rada više specijalizirano. Izbjegavanje rizika karakteristično je i za nacionalne vlade. Naime, zbog straha od nesigurnosti koja je povezana s novim razvojnim inicijativama, vlade radije odabiru igru na sigurno, od dva zla biraju ono koje je poznato, čak i po cijenu skromnijih rezultata.
Nejasne promjene
Sve do 20. stoljeća ljudi nisu javno raspravljali o svojim privatnim, pa tako ni o svojim ekonomskim problemima. Zbog nedostatka razgovora, a time i informacija, imali su naivne predodžbe o njima. Isti je slučaj i s problemom dugoročnih ekonomskih rizika, premda su razlozi zbog kojih se o njima nedovoljno raspravlja drukčiji. Jedan od razloga je taj što su uzroci tih rizika previše apstraktni, složeni i hipotetički. Npr. rizik promjena u životnom standardu kod većine obično ne izaziva reakciju, budući da taj rizik nema živih slika. Te promjene koje se postupno događaju i iz nejasnih razloga, ne naravno svima, previše su nedodirljive da bi se o njima raspravljalo izvan ekonomskih seminara. Čak i te rasprave, povijesno gledano, ne daju nikakve spektakularne rezultate, budući da stručnjaci neke od faktora, koji pojašnjavaju ekonomski uspjeh ili neuspjeh pojedinca i države u cjelini, ne mogu prepoznati i izdvojiti, najčešće se ne slažući o uzrocima određenih pojava ni dugo vremena nakon što su nastale. Osim toga, većina javnih osoba izbjegava razgovor o dugoročnim ekonomskim rizicima. Javno promišljanje o lošim stvarima koje se mogu i ne moraju dogoditi ne smatra se dobrom poslovnom praksom. Isto se odnosi na političare. Više vole predviđati blistavu budućnost, nego biti 'žalosne sove' i poticati strah kod građanstva.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
