Polarizirana interpretacija svijeta oko nas je najgora metoda koju možemo usvojiti u bilo kojem periodu, a naročito u kriznom kao što je ovaj. Prostor Balkana postao je fokus velike izbjegličke krize, najveće od vremena Drugog svjetskog rata, i posve je razumljivo da stanovnici na ovim prostorima žele itekako dobro razumjeti o čemu se zapravo radi.
Ljudi koji do sada nisu s odveć interesa pratili zbivanja na Bliskom istoku sada žele što brže znati što više. Od kuda izbjeglice dolaze? Zašto dolaze? Koji su to ljudi? Hoće li ostati kod nas ili će krenuti dalje? Hoće li se prilagoditi našem ili će mijenjati naša društva?
Sve su to normalna i legitimna pitanja. No, kako to i inače biva, kada god se veći broj ljudi nešto pita, odnosno kada žele o nekoj pojavi saznati više, velikom brzinom se angažiraju elementi koje možemo nazvati "informacijske blokade". Drugim riječima, pojedinac želi nešto saznati, ali put njegove spoznaje biti će jako kratak, točnije do večernjeg TV dnevnika ili izvještaja na nekom od mass-medija na internetu.
Što će tamo saznati o aktualnoj situaciji? Količina njegovog znanja, za koju možemo pretpostaviti - ako se ranije nije interesirao - da je bila ravna nuli, sada je još u lošijem stanju, sada je negdje negativno od nule jer "znanje" koje je primio često nema nikakve veze sa stvarnošću.
Kada je pitanje važno, informacijskim blokadama će biti podjednako važno da se na vrijeme, prije negoli pojedinac nabasa na kakvu istinu, servira određena interpretacija situacije i da se ista dovoljno ponavlja. Ponavljanje, dakako, ima svoju svrhu, jer njime se stvara vrlo čvrst bedem prema bilo kakvoj drugoj vrsti informacije ili interpretaciji.
To je nešto što možemo nazvati "zasićenost medijskog prostora", odnosno mediji toliko puno puta ponavljaju jednu te istu verziju priče da zvuči pomalo suludo tvrditi da nije tako ili da bi eventualno nešto, možda, moglo biti malo drugačije.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
