Ruska opća vanjska politika prema Damasku i dalje nailazi na otpor u nekim dijelovima Bliskog istoka, posebice među zemljama Vijeća za Zaljevsku suradnju (GCC). Poznati prodori ISIL-a u Iraku i Siriji, kako u vojnom tako i u političkom smislu, postali su ozbiljna briga za rusko vodstvo. Za razliku od Zapada i mnogih regionalnih partnera u borbi protiv terorizma, Rusija smatra da je sirijski predsjednik Bašar al-Asad važan saveznik u toj borbi i koji je jedini u potpunosti orijentiran prema svakodnevnom otporu teroristima. Moskva upozorava one koji smatraju da bi Asadovim odlaskom se smanjila i opasnost od terorista da su u krivu i da će odlazak vlasti u Damasku značiti pobjedu za islamske radikale.
Moskva podržava inkluzivni nacionalni dijalog kao jedini način rješenja sirijske krize. Rusko ministarstvo vanjskih oslova održalo je dva sastanka između dvije strane u sukobu, te je poslužilo kao moderator u razgovorima u Moskvi. Pozitivni odjek je bio slab, ali su dvije strane barem slušale jedna drugu kroz nekoliko dana. Obje strane su potvrdile svoju predanost čisto političkim i mirnim načinima rješavanja krize i zatražile dodatnu konferenciju u Ženevi. Skoro je došlo i do dogovora oko brojnih nesuglasica koje je potrebno riješiti kako bi se raspravio najveći problem, a to je sustav tranzicijske vlasti u zemlji.
Među tim nesuglasicama nalaze se i povlačenja stranih ratnika i milicije te tip države – da li će buduća Sirija biti unitarna ili decentralizirana i federalna država. Nakon završetka drugog sastanka u Moskvi u travnju sukobi su se nastavili jer dvije strane nisu našle razloga za nastavak razgovora uz posredstvo Rusije. Stoga rusko vodstvo traži način da utječe na strane u sukobu i da pronalazi kompromisna rješenja. Stoga Moskva vrlo pomno prati napore UN-ovog posebnog izaslanika za Siriju Stafana de Misture, koji je početkom svibnja započeo u Ženevi šestotjedne sastanke s predstavnicima svih sirijskih skupina i sirijske vlade sa ciljem stvaranja puta prema političkom rješenju.
Čelnik Stranke narodne volje i član vodstva Popularnog fronta za promjenu i slobodu, Gadri Džamil, koji živi u Moskvi, rekao je nakon sastanka s Misturom da su stavovi stranaka vrlo jasni i da konzultacije neće pridonijeti nikakvom rezultatu osim ako se ne poduzmu praktični koraci prema implementiranju zaključaka iz prvog ženevskog sastanka 2012. Stranim analitičarima je noćna mora pogađati da li iza Džamiloih riječi stoji moskovska službena pozicija i do koje mjere. Druga skupina koju vodi Randa Kasis i koja je čelnica Pokreta za pluralističko društvo, s boravištem u Parizu, želi zaobići rusko posredništvo i traži od kazahstanskog predsjednika Nursultana Nazarbajeva da organizira sastanak u Astani. Sirijska vlada se tome protivi. Čini se kao da je sada veće pitanje gdje će se održavati sastanci nego koje će teme biti iznesene.
A tema ima mnogo. Prvo, tu je decentralizacija Sirije i davanje prava Kurdima i Asircima da brane svoj teritorij protiv bilo kakvog oblika terorizma. Iskustvo iz Moskve pokazuje da je ovo pitanje naišlo na žestoko neodobravanje od arapskih nacionalista i u sirijskoj vladi i među oporbenim skupinama. A Kurdi, iako govore u prilog sirijskom jedinstvu, neće samo tako odustati od de facto autonomne države na sjeveroistoku Sirije.
Povlačenje svih stranih boraca naišlo je također na brojne rasprave. Brojni predstavnici vlade u Damasku, kao i većina oporbe, kategorično odbija uključiti Hezbolahove jedinice u red stranih džihadista. Razlog je što bi bez pomoći libanonske šijitske milicije zemlja već davno pala u ruke ISIL-a i Džabhat al-Nusre. Uz to, Hezbolahove snage su pozvane od strane legitimne vlade i ako bi njihove jedinice i naputile zemlju s naredbama iz Bejruta, ne bi bilo snage koja bi se oduprla stranim džihadistima u Siriji.
Među njima ima i ruskih ekstremista, kao i onih iz Srednje Azije, što je Moskvi od posebne zabrinutosti. U tom kontekstu je kao nemilo iznenađenje stigao slučaj zapovjednika tadžičke paramilitarne policijske jedinice pukovnika Gulmuroda Halimova koji je otišao iz Dušanbea kako bi se priklonio ISIL-u. Halimov je treniran u Rusiji i SAD-u, ostavljajući gorak okus u obje zemlje, a dodatno je pozvao svoje sugrađane da podignu sveti rat u svojoj zemlji. Mnogi ruski analitičari se boje da bi takav poziv mogao zahvatiti i 1,2 milijuna Tadžika koji žive u Rusiji kao imigrantski radnici.
U Siriji se već bori oko četiri tisuće osoba iz Srednje Azije, a mogu se stvoriti i terorističke ćelije u drugim državama. Ironično, Rusija bi sada mogla predložiti Tadžikistanu više vjerske slobode, potpuno slavljenje ceremonija, prestanak zatvaranja džamija i legitimizaciju Islamske renesansne stranke, sve kao alternativa radikalnim islamskim skupinama.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
