Ruska opća vanjska politika prema Damasku i dalje nailazi na otpor u nekim dijelovima Bliskog istoka, posebice među zemljama Vijeća za Zaljevsku suradnju (GCC). Poznati prodori ISIL-a u Iraku i Siriji, kako u vojnom tako i u političkom smislu, postali su ozbiljna briga za rusko vodstvo. Za razliku od Zapada i mnogih regionalnih partnera u borbi protiv terorizma, Rusija smatra da je sirijski predsjednik Bašar al-Asad važan saveznik u toj borbi i koji je jedini u potpunosti orijentiran prema svakodnevnom otporu teroristima. Moskva upozorava one koji smatraju da bi Asadovim odlaskom se smanjila i opasnost od terorista da su u krivu i da će odlazak vlasti u Damasku značiti pobjedu za islamske radikale.
Moskva podržava inkluzivni nacionalni dijalog kao jedini način rješenja sirijske krize. Rusko ministarstvo vanjskih oslova održalo je dva sastanka između dvije strane u sukobu, te je poslužilo kao moderator u razgovorima u Moskvi. Pozitivni odjek je bio slab, ali su dvije strane barem slušale jedna drugu kroz nekoliko dana. Obje strane su potvrdile svoju predanost čisto političkim i mirnim načinima rješavanja krize i zatražile dodatnu konferenciju u Ženevi. Skoro je došlo i do dogovora oko brojnih nesuglasica koje je potrebno riješiti kako bi se raspravio najveći problem, a to je sustav tranzicijske vlasti u zemlji.
Među tim nesuglasicama nalaze se i povlačenja stranih ratnika i milicije te tip države – da li će buduća Sirija biti unitarna ili decentralizirana i federalna država. Nakon završetka drugog sastanka u Moskvi u travnju sukobi su se nastavili jer dvije strane nisu našle razloga za nastavak razgovora uz posredstvo Rusije. Stoga rusko vodstvo traži način da utječe na strane u sukobu i da pronalazi kompromisna rješenja. Stoga Moskva vrlo pomno prati napore UN-ovog posebnog izaslanika za Siriju Stafana de Misture, koji je početkom svibnja započeo u Ženevi šestotjedne sastanke s predstavnicima svih sirijskih skupina i sirijske vlade sa ciljem stvaranja puta prema političkom rješenju.
Čelnik Stranke narodne volje i član vodstva Popularnog fronta za promjenu i slobodu, Gadri Džamil, koji živi u Moskvi, rekao je nakon sastanka s Misturom da su stavovi stranaka vrlo jasni i da konzultacije neće pridonijeti nikakvom rezultatu osim ako se ne poduzmu praktični koraci prema implementiranju zaključaka iz prvog ženevskog sastanka 2012. Stranim analitičarima je noćna mora pogađati da li iza Džamiloih riječi stoji moskovska službena pozicija i do koje mjere. Druga skupina koju vodi Randa Kasis i koja je čelnica Pokreta za pluralističko društvo, s boravištem u Parizu, želi zaobići rusko posredništvo i traži od kazahstanskog predsjednika Nursultana Nazarbajeva da organizira sastanak u Astani. Sirijska vlada se tome protivi. Čini se kao da je sada veće pitanje gdje će se održavati sastanci nego koje će teme biti iznesene.
A tema ima mnogo. Prvo, tu je decentralizacija Sirije i davanje prava Kurdima i Asircima da brane svoj teritorij protiv bilo kakvog oblika terorizma. Iskustvo iz Moskve pokazuje da je ovo pitanje naišlo na žestoko neodobravanje od arapskih nacionalista i u sirijskoj vladi i među oporbenim skupinama. A Kurdi, iako govore u prilog sirijskom jedinstvu, neće samo tako odustati od de facto autonomne države na sjeveroistoku Sirije.
Povlačenje svih stranih boraca naišlo je također na brojne rasprave. Brojni predstavnici vlade u Damasku, kao i većina oporbe, kategorično odbija uključiti Hezbolahove jedinice u red stranih džihadista. Razlog je što bi bez pomoći libanonske šijitske milicije zemlja već davno pala u ruke ISIL-a i Džabhat al-Nusre. Uz to, Hezbolahove snage su pozvane od strane legitimne vlade i ako bi njihove jedinice i naputile zemlju s naredbama iz Bejruta, ne bi bilo snage koja bi se oduprla stranim džihadistima u Siriji.
Među njima ima i ruskih ekstremista, kao i onih iz Srednje Azije, što je Moskvi od posebne zabrinutosti. U tom kontekstu je kao nemilo iznenađenje stigao slučaj zapovjednika tadžičke paramilitarne policijske jedinice pukovnika Gulmuroda Halimova koji je otišao iz Dušanbea kako bi se priklonio ISIL-u. Halimov je treniran u Rusiji i SAD-u, ostavljajući gorak okus u obje zemlje, a dodatno je pozvao svoje sugrađane da podignu sveti rat u svojoj zemlji. Mnogi ruski analitičari se boje da bi takav poziv mogao zahvatiti i 1,2 milijuna Tadžika koji žive u Rusiji kao imigrantski radnici.
U Siriji se već bori oko četiri tisuće osoba iz Srednje Azije, a mogu se stvoriti i terorističke ćelije u drugim državama. Ironično, Rusija bi sada mogla predložiti Tadžikistanu više vjerske slobode, potpuno slavljenje ceremonija, prestanak zatvaranja džamija i legitimizaciju Islamske renesansne stranke, sve kao alternativa radikalnim islamskim skupinama.
Ali Moskva prokazuje pravi problem, korijen svih nedaća na Bliskom istoku. Ruska diplomacija ukazuje na Saudijsku Arabiju i Katar kao glavne sponzore terorizma u regiji te upozorava da zaljevske monarhije pokušavaju ostvariti svoje geopolitičke ciljeve na krvi i patnji sirijskog naroda. U izjavi ruskog ministarstva se navodi kako u brojnim prijestolnicama, uključujući Rijad, upotrebljavaju se najsumnjivije metode i komunikacije, uključujući financiranje i naoružavanje međunarodnih terorista i ekstremističkih skupina. Ovakve opasne akcije moraju biti zaustavljene, smatra Moskva, kako bi se dala prilika samim Sirijcima da odluče o svojoj budućnosti. Ne treba ni govoriti da prokazane monarhije isto kažu za Rusiju, optužujući Moskvu da naoružava sirijski režim kako bi se upotrijebio na nenaoružanim građanima.
Imidž Rusije u Arabiji je vrlo loš. Arabijske monarhije smatraju Rusiju uljezom u regiji, pogotovo što se Moskva u posljednjem desetljeću počela jače uključivati u regionalne razvoje. Rusija je stvorila političke, ekonomske i vojno-tehničke odnose s Egiptom i Irakom, te izravno sudjeluje u pokušaju smirivanja sirijske krize, te u razgovorima oko iranskog nuklearnog programa. Bliski istok je postao jedan od stalno spominjanih medijskih tema u Rusiji. Međutim, u glavnim arapskim medijima rijetko se spominje Rusija u regionalnom kontekstu, a ako se i spominje, najčešće se radi o negativnim analizama. Panarapske medijske kuće Al Arabiya i Al Jazeera prate proturuske komentare Saudijske Arabije i Katara. Kako Moskva službeno priznaje vladu u Damasku, arapski mediji demoniziraju ruske vlastodršce koji, prema njima, podupiru sirijskog tiranina.
Za razliku od drugih zapadnih igrača u pregovorima s Iranom, arapski mediji također prikazuju Rusiju kao saveznika Irana i time prijatelja klasične prijetnje za Arape. Neki arapski novinari i analitičari uspoređuju Siriju s Ukrajinom, naglašavajući da je uzrok destabilizacije u Moskvi, te da međunarodna zajednica ne poduzima ništa u tom pogledu. I zapadne zemlje se kritiziraju, ali je Rusija gotovo postavljena u razinu osovine Teheran-Damask-Hezbolah. Rusi ne traže mnogo načina da poprave imidž smetnje među Zaljevskim zemljama, već i dalje pokazuje svoju moć u političkim i gospodarskim suradnjama.
Kako GCC zemlje doista igraju važnu ulogu u regionalnoj politici, njihova mogućnost utjecaja u mirovnim procesima će i dalje biti velika, bilo na konstruktivan ili destruktivan način. Na površini, Rusija i većina GCC zemalja imaju različite interese i podržavaju međusobno sukobljene strane. Ali, interes ruske vanjske politike se temelji na nekoliko temeljnih načela s kojima mnogi imaju problema na Arabijskom poluotoku.
Trenutačni razgovor između Rusije i GCC zemalja gotovo je isključivo vezan uz Siriju. Argumenti ruske strane se upotreljavaju da se opravda ruska pozicija u Siriji. Ali, GCC ne prihvaća narativ o važnosti pomorske luke Tartus, za koju smatra da je nedostatna za pomoć Bašaru, pa propituje čemu onda stacioniranost ruskog ratnog brodovlja tamo.
Briga zbog esktremista koji tumače na svoj način islamsku vjeru visoko je na ljestvici zabrinutosti Rusije, ali ovakva rasprava ne nailazi na odgovor u zaljevskim monarhijama. Rusija ima iskustvo s džihadističkim terorom, ali GCC zemlje smatraju da je takva bojazan neopravdana. Malo tko u Arabiji smatra da je 'šačica' terorista u mogućnosti ugroziti tako veliku zemlju.
To je, naravno, sasvim pogrešno mišljenje, jer su današnje asimetrične prijetnje toliko velike da čak i jedna osoba može prouzročiti probleme. S druge strane, Rusiju se optužuje da mijenja tijekove arapskog svijeta, što bi značilo da se arapski svijet poistovjećuje sa svjetonazorom GCC zemalja.
Isti uzorak nerazumijevanja očituje se u pristupu Iranu. Ideja da je Moskva više sklona Teheranu nego zaljevskim zemljama odzvanja diljem GCC-a.Istini za volju, a i uslijed povijesnih činjenica, Rusija i Iran nikada nisu bili jako dobri prijatelji. Međusobni odnosi su srdačni, ali ništa više od toga. Povijesna iskustva nalažu veliku dozu međusobnog sumnjičenja, stereotipa i različitih interesa, ne samo u bilateralnim odnosima, već i u odnosu prema Srednjoj Aziji. Moskvi je Teheran taktički saveznik u borbi protiv vehabitskog ekstremizma i terorizma. Stoga je pristup regiji temeljen na moskovskom odabiru saveznika.
GCC zemlje jedva uspijevaju balansirati mijenjajuću poziciju SAD-a u regiji, pa je jačanje ruskog utjecaja, kao i borba američkih i ruskih interesa na Bliskom istoku zadnje što Rijad i njegovi saveznici priželjkuju. Rusija nikad nije vodila rat na području Bliskog istoka, pa je time stekla i naklonost nekih država, što još više otežava arabijske inicijative. Institucionalno, Rusija je u Bliskoistočnom kvartetu i P5+1 pregovorima s Iranom, gdje je arabijskim monarhijama nemoguće utjecati na razvoj događaja. Stoga pokušavaju ruske interese opisati kao nastavak sovjetske politike podupiranja autoritarnih režima (što dolazi od najneslobodnijih država na svijetu, kojima vladaju totalitarno dvije, tri obitelji).
Pošto je sasvim nemoguće tražiti rusko povlačenje iz regije, GCC zemlje pokušavaju dogovoriti novi ruski pristup regiji. Naravno, nitko ne očekuje da će se trenutačne ruske politike preusmjeriti prema onima u GCC-u, ali je očito da mnogi ne shvaćaju ozbiljnost ruskih namjera. Istovremeno, u Rusiji postoji širok konsenzus da se Rusija gleda kroz zapadne oči u arapskim medijima, te se politika prema Bliskom istoku shvaća kao cjelokupna politika prema bliskom susjedstvu. No, velike su razlike između ruskog pristupa Ukrajini i Bjelorusiji, Kavkazu i Srednjoj Aziji s jedne strane, i Bliskog istoka i Sjeverne Afrike s druge strane.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
