U svijetu poslije Hladnog rata svjetska je politika, po prvi puta u povijesti, postala višepolarna i multicivilizacijska. Najveći dio vremena otkad je ljudi, dodiri među civilizacijama bili su povremeni ili ih nije bilo. A onda, početkom Novog doba, oko 1500. godine poslije Krista, svjetska je politika poprimila dvije dimenzije. Više od 400 godina, nacionalne države Zapada- Britanija, Francuska, Španjolska, Austrija, Prusija, Njemačka i ostale- činile su višepolarni sustav unutar zapadne civilizacije i djelovale su, natjecale se i ratovale jedna protiv druge. Zapadne nacije su se istodobno širile i osvajale, kolonizirale ili odlučujuće utjecale na druge civilizacije.
Tijekom Hladnog rata svjetska politika je postala bipolarna, a svijet se podijelio u tri dijela. Skupina uglavnom bogatih i demokratskih društava, predvođena SAD-om, našla se u sveobuhvatnom ideološkom, političkom, ekonomskom, a povremeno i vojnom nadmetanju sa skupinom nešto siromašnijih komunističkih i socijalističkih društava koje je povezivao i vodio Sovjetski Savez. Velik dio tih sukoba odvijao se u Trećem svijetu i njegovim uglavnom siromašnim zemljama kojima je nedostajalo političke stabilnosti, koje su bile tek odnedavno samostalne i koje su za sebe tvrdile da su nesvrstane.
U kasnim 80-im komunistički svijet se urušio, a hladnoratovski međunarodni sustav je postao prošlost. U svijetu poslije Hladnog rata najvažnije razlike među narodima nisu ideološke, političke ni gospodarstvene. Najvažnije su kulturne. Narodi i nacije pokušavaju odgovoriti na temeljno pitanje s kojim se svi ljudi susreću: tko smo mi? A na to pitanje odgovaraju onako kako ljudska bića oduvijek tradicionalno odgovaraju- tako što se pozivaju na ono što im najviše znači. Ljudi sami sebe određuju pojmovima nasljeđa, vjere, jezika, povijesti, vrijednosti, običaja i institucija. Poistovjećuju se s kulturnim skupinama: plemenima, etnosima, vjerskim zajednicama, državama i, na najširoj razini, civilizacijama. Ljudi se politikom služe ne samo zato da bi promicali svoje interese nego i da bi opisali svoj identitet. Znamo tko smo tek kad znamo tko nismo i često kad tek znamo protiv koga smo.
Nacionalne države i dalje ostaju glavnim igračima u svjetskim zbivanjima. Njihovo se ponašanje, kao i prije, oblikuje nastojanjem za moći i bogatstvom, no također i kulturnim sklonostima, srodnostima i razlikama. Najvažnija okupljanja, prema Huntingtonu, nisu ona tri bloka iz Hladnog rata nego sedam ili osam većih svjetskih civilizacija. Nezapadnjačka društva, osobito u Istočnoj Aziji, razvili su i razvijaju svoju ekonomsku snagu i stvaraju temelje za veću vojnu moć i politički utjecaj. Dovoljno je samo pogledati primjer Kine, ali i Indije. Dok njihova moć i samopouzdanje jačaju, nezapadnjačka društva sve više se hvataju svojih vlastitih kulturnih vrijednosti i odbacuju one koje im je 'nametnuo' Zapad. Dovoljno je samo pogledati Tursku, gdje aktualni predsjednik Erdogan i njegova stranka AKP sve više odmiču od sekularizma i demokracije, a naginju prema autoritarnosti i neoosmanizmu.
'Međunarodni sustav 21. stoljeća', uočava Kissinger, '...imat će barem šest glavnih sila- SAD, Europu, Kinu, Japan, Rusiju i vjerojatno Indiju- kao i mnoštvo srednje velikih i malih zemalja“. Kissingerovih šest većih sila pripadaju petorim različitim civilizacijama, uz njih ima i važnih islamskih zemalja koje strateškom razmještenošću, velikim brojem stanovnika odnosno zalihama nafte stječu znatno mjesto u svjetskim zbivanjima. U novom svijetu lokalna politika je politika nacionalnog, a svjetska politika postaje politika civilizacija. Suparništvo supersila zamjenjuje se sukobom civilizacija. U ovome novom svijetu, najvažniji, najdublji i najopasniji sukobi neće biti oni između društvenih klasa bogatih i siromašnih ili drugih ekonomskih skupina, nego između naroda koji pripadaju različitim kulturnim bićima. Plemenski sukobi i etnički sukobi događat će se između civilizacija. Nasilje između država i skupina iz različitih civilizacija, međutim, sa sobom nosi i opasnost proširenja, jer se druge države u skupine okupljaju na pomoć svojim 'bratskim zemljama'.
Huntingtonov zaključak 'lokalna politika je politika nacionalnog, a svjetska politika postaje politika civilizacija' je točna u svome prvome dijelu; činjenica je da su na lokalnoj razini nacionalni interesi realnost. No drugi dio da 'svjetska politika postaje politika civilizacija' je previše isforsiran jer ima prizvuk homogenosti civilizacija da jednostavno shematizira sve buduće postupke zemalja pripadnica pojedinih civilizacija. Iako bi se o ovoj Huntingtonovoj tvrdnji moglo raspravljati, činjenica je da se sukobi supersila događaju zbog geopolitičkih, ekonomskih i vojnih čimbenika, gdje svaka supersila nastoji za sebe ostvariti što bolji položaj- dovoljno je pogledati samo sukob SAD-a i Kine, SAD, Europske Unije i Zapada, sukob Turske i nekih zemalja članica EU. Ali isto tako je i činjenica da zemlje koje se 'sukobljavaju' dolaze iz različitih civilizacijskih krugova- SAD i EU iz zapadne civilizacije, Kina iz konfucijanske, Turska iz islamske civilizacije .
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
