Uspješan završetak nuklearnih pregovora s Iranom navelo je javnost da propituje odnose sa Sjevernom Korejom i mogućnošću pregovora koji bi osigurali da režim u Pjongjangu ne usavrši svoju nuklearnu tehnologiju. Ali, u Sjevernoj Koreji ti pregovori nisu izazvali puno oduševljenja. Korejska središnja novinska agencija nastoji ukazati na važne razlike između sjevernokorejskog nuklearnog programa i onog iranskog, a glavna razlika jest u tome što Pjongjang ne krije da razvija nuklearno naoružanje. Ono je potrebno vlasti, izražava se u vijestima, zbog potrebe odgovora na američke neprijateljske politike.
Mnogi kritičari iranskog nuklearnog dogovora uspoređuju Iran sa Sjevernom Korejom i smatraju da se taj dogovor neće održati jer su dva režima u svojoj prirodi ista. Neke sličnosti su postojale, primjerice u stalnom natezanju Vijeća sigurnosti i Irana prošle su godine prije nego su započeli razgovori koji su otvoreni s jedne i s druge strane, bez fige u džepu. Ali, postoje značajne razlike, jer je iranski nuklearni program očigledno miroljubiv, dok je sjevernokorejski ratohuškački.
U rujnu 2005. Sjeverna Koreja je pristala na zajedničku izjavu s pet partnera o Šestočlanim razgovorima koji bi vodili denuklearizaciji, napuštanju svih nuklearnih naoružanja i postojećih nuklearnih programa, te vraćanje osnovama Povelje o neproliferaciji nuklearnog naoružanja i sigurnosnim zasadama IAEA. Zauzvrat, Sjeverna je Koreja dobila potvrdu SAD-a i Južne Koreje da nikakvo nuklearno oružje neće biti stacionirano u Južnoj Koreji, te su dana jamstva da ne postoji plan napada na Sjevernu Koreju s nuklearnim ili konvencionalnim oružjem. Pjongjang je bio informiran da SAD i Južna Koreja žele raspravljati o stalnom mirovnom ugovoru, diplomatskom priznanju,financijskoj pomoći koja bi uključila i suradnju s južnokorejskom vladom u polju energije, te pravo Sjeverne Koreje na razvoj civilnog nuklearnog programa.
U usporedbi s iranskim nuklearnim dogovorom, razgovori iz 2005. nisu detaljizirani. Sjeverna Koreja nije pozvana na specifičnu aktivnost kako bi dobila dodatne povlastice, a vjerojatno ne bi ni dobila sve što traži. Mnogi sumnjaju da će Sjeverna Koreja održati svoju riječ i odustati od proizvodnje nuklearnog naoružanja. U tome se nisu razočarali do sada. Pjongjang je na kraju svih razgovora odlučio povući se. Zemlja je pala u krajnju izolaciju kao posljedica takvog čina. Jedini značajniji diplomatski 'uspjeh' bio je posjet Dennisa Rodmana, bivšeg američkog košarkaša s upitnom prosudbom političke realnosti.
Svi kritičari iranskog programa koji uspoređuju Teheran s Pjongjangom nalik su Rodmanovom rasuđivanju stvarnosti. Iran je zrela civilizacija koja ima ogromnu mogućnost preuzimanja pozitivne uloge u međunarodnim političkim odnosima. Posjeduje živahno građansko društvo, obrazovanu klasu kojoj malo tko u regiji Bliskog istoka može konkurirati, te jednu od najbogatijih dijaspora u svijetu, bogatoj poput prirodnih resursa kojima Iran obiluje.
To je sve što Sjeverna Koreja nema, osim jedne stvari – uspješnog nuklearnog programa. Službene američke procjene govore da je Sjeverna Koreja sposobna proizvesti male nuklearne glave na interkontinentalnim balističkim projektilima. To znači da Sjeverna Koreja ima mogućnost napasti SAD. Unatoč tome, američka administracija ne podiže nikakve napetosti, te pokušava nastaviti s hladnom diplomacijom. Od završetka pregovora 2009., bilo je nekoliko pokušaja da se Sjeverna Koreja vrati za pregovarački stol. Nakon godina šutnje, Sjeverna Koreja je 2012. unatoč zabrani međunarodne konvencije lansirala dugometnu raketu, pa se u Vijeću sigurnosti razvila rasprava o ponovnom diplomatskom pristupu Pjongjangu. Ali, da bi se to postiglo, potrebna je dobra volja sjevernokorejskog diktatora Kim Džong Una, koji bi trebao napraviti snažniji korak prema denuklearnizaciji. Strateška pažnja svjetskih sila opada, te se razvija i mišljenje da je diplomatski pristup Pjongjangu kriv.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
