Uspješan završetak nuklearnih pregovora s Iranom navelo je javnost da propituje odnose sa Sjevernom Korejom i mogućnošću pregovora koji bi osigurali da režim u Pjongjangu ne usavrši svoju nuklearnu tehnologiju. Ali, u Sjevernoj Koreji ti pregovori nisu izazvali puno oduševljenja. Korejska središnja novinska agencija nastoji ukazati na važne razlike između sjevernokorejskog nuklearnog programa i onog iranskog, a glavna razlika jest u tome što Pjongjang ne krije da razvija nuklearno naoružanje. Ono je potrebno vlasti, izražava se u vijestima, zbog potrebe odgovora na američke neprijateljske politike.
Mnogi kritičari iranskog nuklearnog dogovora uspoređuju Iran sa Sjevernom Korejom i smatraju da se taj dogovor neće održati jer su dva režima u svojoj prirodi ista. Neke sličnosti su postojale, primjerice u stalnom natezanju Vijeća sigurnosti i Irana prošle su godine prije nego su započeli razgovori koji su otvoreni s jedne i s druge strane, bez fige u džepu. Ali, postoje značajne razlike, jer je iranski nuklearni program očigledno miroljubiv, dok je sjevernokorejski ratohuškački.
U rujnu 2005. Sjeverna Koreja je pristala na zajedničku izjavu s pet partnera o Šestočlanim razgovorima koji bi vodili denuklearizaciji, napuštanju svih nuklearnih naoružanja i postojećih nuklearnih programa, te vraćanje osnovama Povelje o neproliferaciji nuklearnog naoružanja i sigurnosnim zasadama IAEA. Zauzvrat, Sjeverna je Koreja dobila potvrdu SAD-a i Južne Koreje da nikakvo nuklearno oružje neće biti stacionirano u Južnoj Koreji, te su dana jamstva da ne postoji plan napada na Sjevernu Koreju s nuklearnim ili konvencionalnim oružjem. Pjongjang je bio informiran da SAD i Južna Koreja žele raspravljati o stalnom mirovnom ugovoru, diplomatskom priznanju,financijskoj pomoći koja bi uključila i suradnju s južnokorejskom vladom u polju energije, te pravo Sjeverne Koreje na razvoj civilnog nuklearnog programa.
U usporedbi s iranskim nuklearnim dogovorom, razgovori iz 2005. nisu detaljizirani. Sjeverna Koreja nije pozvana na specifičnu aktivnost kako bi dobila dodatne povlastice, a vjerojatno ne bi ni dobila sve što traži. Mnogi sumnjaju da će Sjeverna Koreja održati svoju riječ i odustati od proizvodnje nuklearnog naoružanja. U tome se nisu razočarali do sada. Pjongjang je na kraju svih razgovora odlučio povući se. Zemlja je pala u krajnju izolaciju kao posljedica takvog čina. Jedini značajniji diplomatski 'uspjeh' bio je posjet Dennisa Rodmana, bivšeg američkog košarkaša s upitnom prosudbom političke realnosti.
Svi kritičari iranskog programa koji uspoređuju Teheran s Pjongjangom nalik su Rodmanovom rasuđivanju stvarnosti. Iran je zrela civilizacija koja ima ogromnu mogućnost preuzimanja pozitivne uloge u međunarodnim političkim odnosima. Posjeduje živahno građansko društvo, obrazovanu klasu kojoj malo tko u regiji Bliskog istoka može konkurirati, te jednu od najbogatijih dijaspora u svijetu, bogatoj poput prirodnih resursa kojima Iran obiluje.
To je sve što Sjeverna Koreja nema, osim jedne stvari – uspješnog nuklearnog programa. Službene američke procjene govore da je Sjeverna Koreja sposobna proizvesti male nuklearne glave na interkontinentalnim balističkim projektilima. To znači da Sjeverna Koreja ima mogućnost napasti SAD. Unatoč tome, američka administracija ne podiže nikakve napetosti, te pokušava nastaviti s hladnom diplomacijom. Od završetka pregovora 2009., bilo je nekoliko pokušaja da se Sjeverna Koreja vrati za pregovarački stol. Nakon godina šutnje, Sjeverna Koreja je 2012. unatoč zabrani međunarodne konvencije lansirala dugometnu raketu, pa se u Vijeću sigurnosti razvila rasprava o ponovnom diplomatskom pristupu Pjongjangu. Ali, da bi se to postiglo, potrebna je dobra volja sjevernokorejskog diktatora Kim Džong Una, koji bi trebao napraviti snažniji korak prema denuklearnizaciji. Strateška pažnja svjetskih sila opada, te se razvija i mišljenje da je diplomatski pristup Pjongjangu kriv.
Takvo mišljenje počiva na ideji da je raspravljanje o sjevernokorejskom nuklearnom programu čin koji taj program legitimizira. Svaka rasprava o ograničavanju tog programa, a ne posvemašnjem gašenju, jest davanje prava Sjevernoj Koreji na posjedovanje nuklearnog oružja. Ali, to je krivi pristup, jer ne treba se legitimizirati program, ako se pregovorima nastoji ograničiti. To mišljenje bi značilo da je bolje ne raditi ništa i dozvoliti da se program dalje razvija. Drugo je mišljenje da nuklearno oružje već postoji i da se malo može učiniti u smjeru denuklearizacije. To je nestručno mišljenje, jer nije isto posjedovati nuklearno naoružanje i upotrijebiti ga, posebice ne protiv svjetskih sila. Napad nuklearnim oružjem na neku od tih sila zapravo bi bio krajnji samoubilački čin.
Najzad, smatra se da je Sjeverna Koreja krajnje neodgovorna i da se ne može vjerovati kako će se držati potpisanih ugovora. To je istina, ali je istina također da su se SAD, a ne Sjeverna Koreja, povukle iz pregovora 1994., a ponovno se Amerika povukla iz okvirnog ugovora kad je Busheva administracija otkrila 2002. skrivene centrifuge. Takvo kršenje okvirnog ugovora naveo je komentatore da smatraju kako je došlo do krajnje nevažnosti nuklearne diplomacije. Međutim, tu su u krivu, jer je nuklearna diplomacija uspješno zaustavila razvoj sjevernokorejskog nuklearnog programa za čitavih osam godina, i tek kad je Washington napustio okvirni sporazum Sjeverna se Koreja povukla iz Povelje o nuklearnoj neproliferaciji. Prema procjenama nezavisnih stručnjaka, da nije bilo okvirnog ugovora, Sjeverna bi Koreja danas imala mnogo više nuklearnog oružja.
Pjongjang se nalazi između dvije dvojbe. S jedne strane očekuje sposobnost asimetrične eskalacije, što je stručni politološki naziv za prvenstvo upotrebe nuklearnog naoružanja u doba mira. S druge strane zna da ju time čeka sigurna odmazda. No, Sjeverna Koreja je oduvijek bila sklona tradicionalnoj opciji katalitične strategije, u kojemu nuklearno oružje služi kao razlog približavanja patrona svom nuklearnom partneru. Povijesno je patron bio Sovjetski savez, ali sada je to Kina. Barem u očima sjevernokorejske elite. Ako Kina ne pristane na takvu ulogu, onda bi Sjeverna Koreja zauzela položaj asimetrične eskalacije i čekala svoju sudbinu.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
