Od začetaka svog djelovanja, Družba Isusova je predstavljala određen odmak od Katoličke crkve i time postala predmetom mnogih kontroverzi u vjerskom, ali i političkom svijetu. Sam red je svoj pastoral vidio u obrazovanju, intelektualnom istraživanju i kulturnom uzdizanju. Isusovci su osnivali škole, sveučilišta i bogoslovije, te poticali ekumenski dijalog. A svima je poznato da je obrazovanje iznimno važan proces jer se u ranoj školskoj socijalizaciji daje određen nauk koji ostaje često ukorijenjen u novim generacijama kroz cijeli život. Mnoge nacionalne i političke elite svijeta vidjele su i dalje vide u isusovcima tajnovitu i vrlo moćnu organizaciju sa strogom unutarnjom disciplinom, neskrupuloznošću u biranju metoda djelovanja, potpunu predanost stvaranju univerzalnog carstva pod papinskom upravom.
Družbu Isusovu osnovao je baskijski plemić s Pirineja Ignacije Lojolski, nakon što se odlučio za duhovno usmjerenje tijekom oporavka od rana zadobivenih u Bitci kod Pamplone. Sastavio je Duhovne vježbe kako bi drugi mogli pratiti njegovu vokaciju i učenje Isusa Krista. Godine 1534. Ignacije i šest mladića, među kojima su bili Franjo Ksaverski i Petar Faber, okupili su se i zavjetovali se na siromaštvo, čestitost, te poslušnost, uključujući poseban zavjet poslušnosti papi u pitanjima usmjerenja misije i zadaća. Papa Pavao III. je 1540. izdao bulu kojim ozakonjuje Družbu Isusovu kao poseban red u Katoličkoj crkvi. Ignacije je bio plemić s vojnim zaleđem, što je vodilo formiranju reda sličnog vojnom odredu. Članovi Družbe morali su prihvatiti zapovijedi reda bilo gdje na svijetu, čak i kad su poslani živjeti u ekstremnim uvjetima. Isusovci su zbog tog zanosa i hijerarhije prozvani Božjim vojnicima, Božjim marincima, Družbom, Kristovom vojskom, a na čelu Družbe je general, što jasno govori o usmjerenosti formacije. Isusovci su sudjelovali u protureformatorskom pokretu i kasnije u implementaciji Drugog vatikanskog koncila.
Tijekom stoljeća, isusovci su optuživani da su elitna i korporativna organizacija s ciljem političkog utjecaja u Crkvi i u svijetu. Kao dokaz takvih optužbi stoje Tajne instrukcije Isusovaca (Monita Secreta), priručnik tiskan 1612. u Krakowu, za kojeg se smatra da je sastavio peti general Družbe Claudio Aqyuaviva, iako je vjerojatnije da ga je napisao bivši isusovac Jerome Zahorowski. Priručnik opisuje metode isusovaca za preuzimanje veće moći i utjecaja za Družbu i za Rimokatoličku crkvu. Sama Crkva je oduvijek smatrala knjigu krivotvorinom kako bi se nanijela šteta Družbi. Ali, da su isusovci doista bili prijetnja pokazuju i česti izgoni iz pojedinih zemalja. Isusovci su prognani iz Portugala 1759., Francuske 1764., Kraljevine Dviju Sicilija, Malte, Parme, Španjolske 1767. te iz Habsburške monarhije 1782. Smatra se da su ti progoni bili politički uvjetovani, a ne zbog religijskih kontroverzi. Monarhije su nastojale centralizirati i sekularizirati svoju političku moć, a isusovci su smatrani previše internacionalnim i pretjerano vezanim za papinstvo. Družba Isusova je bila pretjerano neovisna o vladarima na području svog rada. Ovakvo je stanje trajalo do pape Pija VII. i 1814. kada su se formacije isusovaca vratile u sva mjesta otkuda su izgnani. U međuvremenu su se razotkrile mnoge političke intrige u kojima su svoju ulogu imali isusovci.
Članove Družbe Isusove mnogi su smatrali ubačenim elementom u redovima Katoličke crkve. Mnogi članovi u prvih trideset godina postojanja bili su španjolski conversosi (židovski preobraćenici na katoličanstvo). Kasnije su isusovci bili optuživani za antisemitizam jer je dekret iz 1593. obznanio da svatko tko ima židovsko ili muslimansko porijeklo, ma kako ono daleko bilo, ne može postati isusovcem. Ova je odredba ostala na snazi sve do 1946. Kao crkvena postrojba koja se ubacuje u druge strukture, isusovci su bili predmetom mnogih prijepora. Protestanti, napose engleski reformatori, optuživali su Družbu za infiltraciju u politička područja i nekatoličke crkve. U Engleskoj u 17. stoljeću je bilo zabranjeno članstvo u Družbi, a sankcije su bile teške, uključujući smrt. Među brojnim optužbama se spominjala i tajna isusovačka zakletva koja je obvezivala novog člana Družbe na tajan i otvoren rat protiv svih heretika, protestanata i masona u kojemu se ne preza od ičega, bilo kojeg načina brisanja tih heretika s lica zemlje.
Zbog protureformacije, ali i snažnog otpora slobodnom zidarstvu, teorije urote o isusovcima i njihovom tajnom zadatku u području politike i religije proizlaze iz revolucionarne Francuske. Intelektualni napadi na isusovce bili su prikazivani kao protumasonski pobornici reakcionarnih i konzervativnih snaga, pa je borba protiv isusovaca postala glavnim ideološkim oblikom iskazivanja francuskog protuklerikalizma. Političke elite revolucionarne i napoleonovske Francuske vodile su ovu bitku, a od 1840-ih se ona prometnula i u javnu sferu kada su isusovci opisivani kao tajno društvo koje želi svjetsku dominaciju svim raspoloživim sredstvima. Različite inačice ove borbe protiv tajnih društava čak su trpale slobodne zidare, vitezove templare i isusovce u isti koš kao pripadnike okultne, hermetičke i škotske masonerije. Ove teorije vodile su velikom progonu isusovaca u nacističkoj Njemačkoj i gubitku mnogobrojnih školskih ustanova, osobito srednjih škola, koje su vodili isusovci.
Unutar Katoličke crkve postojali su i dalje opstaju neke teološke rasprave između Družbe Isusove i Svete stolice. Družba je u nekoliko navrata u povijesti propitivala službena crkvena učenja i papine odluke, osobito one vezane za pobačaj, kontrolu rađanja, zaređivanje žena, homoseksualnost i teologiju oslobođenja. Najčešće se te rasprave vode na akademskim razinama i vode čestim raspravama unutar pontifikalnih sveučilišta. Ali nisu samo redovnici ti koji promiču isusovačke vrijednosti. Mnogi oblati i pripadnici svjetovnih redova povezanih s isusovcima postaju dijelom navodne tajne organizacije i nadnacionalnih ciljeva Družbe. Među njima se u posljednje vrijeme ističe Newt Gingrich, prozvan jednim od deset najopasnijih isusovačkih političara odanih papi. Sve ove razne teorije urote, od sudjelovanja isusovaca u ubojstvu Johna Kennedya, preko vanzemaljaca Greya pa do samog potapanja Titanica, uključuju isusovce što je očito lako i izmišljeno štivo za nekritičnu masu. Autori tih teorija, koje uključuju i ideje da su isusovci stvorili cionizam, nadzor nad monetarnim sustavom, nadzor nad Hollywoodom, pa čak i islam i iluminate, većinom su radikalni protestantski pastori, razne protestantske denominacije, protuobavještajni elementi i radikalni cionisti.
Postoji i niz rasprava o stvarnoj ulozi isusovaca unutar same Crkve. Mnogi protivnici isusovaca govore da je Rimokatolička crkva podlegla reformatorskim učenjima, posebice nakon Drugog vatikanskog koncila. Oni pronalaze svoja uvjerenja u nevjerojatnom preživljavanju Družbe. Naime, na početku 19. stoljeća činilo se da su isusovci osuđeni na propast. Red je ukinuo jedan papa 1773., a obnovio ga drugi papa 1814. ali samo sa šesto starijih članova. Ipak, stoljeće kasnije su isusovci brojali 17 tisuća redovnika i postali predvodnicom crkvenog širenja u svijetu. U Sjedinjenim Državama su strani isusovci sagradili sveučilišta i škole, pomagali katoličkim imigrantima i djelovali u misijama. Bili su predvodnica modernizacije crkve. Sve to je pripomoglo ideji da postoji svjetska isusovačka urota koju se ne može zaustaviti.
Možemo svakako zaključiti da su isusovci elitni red unutar crkve, s primjesama crkveno-vojnog reda u srednjovjekovnom smislu. Sve što se danas o isusovcima govori mora se podvući putem uloge pape Franje, jednog od rijetkih isusovaca na stolici sv. Petra. Njegove prve godine pontifikata vrlo su upadljivo isusovačke. Pokušao je očistiti skandala Vatikansku banku. Otkrio je ambicije i aroganciju najviših crkvenih dužnosnika koji se opiru papinim reformama rimske kurije, te je razotkrio tajnu oporbu koja ga želi spriječiti u suočavanju crkve sa seksualnim skandalima. Istovremeno, papa Franjo nije sklon liberalizaciji uloge žena u crkvi. Čini se da se u Crkvi vodi borba između tradicionalista i konzervativaca. Papa ulazi u razgovor s liberalima, otvara sve tabue, ali istovremeno ne odustaje od svojih konzervativnih stajališta. I dok je u Argentini bio klasičan i vrlo pragmatičan isusovac, u njegovom usponu do kurije papa je pokazao da se može biti drugačijim kardinalom i rimskim pontifom, ali prije svega drugačijim katolikom.
Vezano uz temu:
Stvarna uloga i moć elitnih i tajnih društava (I. dio) 
Stvarna uloga i moć elitnih i tajnih društava (II. dio): Malteški red 
Stvarna uloga i moć elitnih i tajnih društava (III. dio): Neke poveznice masona i jugoslavenske diplomacije 
Stvarna uloga i moć elitnih i tajnih društava (IV. dio): Red Garte 
Stvarna moć i uloga elitnih i tajnih društava (V. dio): Ukrajinski klanovi 
Stvarna moć i uloga elitnih i tajnih društava (VI. dio): Crno plemstvo 
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
