Osobe sposobne za racionalnu analizu s podsmijehom će popratiti ultra-militarističku retoriku kao što je nedavna izjava političkog komentatora za FOX news koji tvrdi kako je Iran "zao i treba ga uništiti".
Ipak, dok jednima takva propaganda graniči s cirkusom, mnogi je shvaćaju izuzetno ozbiljno - SAD nije izuzetak, štoviše, SAD je najbolji ogledni primjer procesa koji možemo nazvati "stvaranje konsenzusa"*.
*Termin je prvi popularizirao svjetski poznati autor i analitičar Noam Chomsky u svom filmu 1992. ("Manufacturing Consent: Noam Chomsky and the Media")
Pretpostavka da SAD, ili bilo koja druga vojna sila, može pokretati vojne invazije, zračne udare i druge agresivne vojne operacije kada god dođe na takvu zamisao, je pogrešna.
Za svaku vladu ili režim podrška što šire javnosti je ključna - svaki vojni angažman duboka je trauma nad cijelim narodom - svjesno ili podsvjesno.
Ta trauma vrlo lako se može transformirati u pokret otpora koji bi mogao dovesti do destabilizacije u zemlji.
Danas je to u SAD-u već vidljivo, sve veći broj stanovnika otvoreno se protivi aktualnoj vanjskoj politici koja je sve više militaristička.
Bitno je napomenuti kako je svojevrsni "fitilj konsenzusa" doslovno dogorio za vrijeme vladavine George W. Busha.
Upravo na valu tog izraženog animoziteta američki narod je u Bijelu Kuću doveo Baracka Obamu.
Histerija vezana uz izbor, navodno, predsjednika-mirotvorca kulminirala je travestijom dodjeljivanja Nobelove "nagrade za mir".
Ispada kao da je Nobel komisija imala interni dogovor - "ako mu damo nagradu, možda je smjesti negdje na predsjednički stol pa će ga ista svakodnevno podsjećati kako je mir u svijetu najveći prioritet".
Ipak, uskoro dolazi naglo buđenje - Barack Obama nastavio je istim putem kao i njegov prethodnik, ali još i znatno agresivnije.
Od dolaska Obame na vlast američka vojska otvoreno se angažirala u Libiji, Afganistanu, Iraku, Pakistanu, Somaliji, Ugandi i drugdje - pritom termin "drugdje" obuhvaća još daleko veću površinu svijeta - američki vojnik prisutan je gotovo svugdje, od Kolumbije, Australije, Filipina, Južne Koreje, Kosova itd.
Sirija i Iran trenutačno su visoko na listi za sljedeću potencijalnu invaziju.
S druge strane Iran je direktan primjer potencijalnog vojnog plana koji iziskuje široki konsenzus. Bez određene razine konsenzusa do napada neće niti doći.
Takav slučaj smo imali i u Libiji, međunarodne snage mogle su odmah pokrenuti napad, ali znajući kako bi takav čin duboko traumatizirao građane, "odobrenje" je prvo trebalo umjetno stvoriti.
Pri demoniziranju Iraka novinari su intenzivno pisali o "zvjerskim" postupanjima iračkih vojnika koji su navodno ubijali tek rođenu djecu po inkubatorima. I ovaj slučaj je temeljito demantiran, a nekoliko godina kasnije ispostavilo se kako je cijelu priču izrežirala jedna stručna američka PR kompanija.
Direktan primjer lažne propagande: navodna "lezbijka iz Damaska" zapravo je bio američki novinar Tom MacMasterNa svom blogu, navodna Amina Abdallah, pisala je intenzivno (u periodu 19.2. do 6.6.2011.) o strašno represivnom režimu koji provodi predsjednik Bashar al-Assad. Njene tekstove prenosile su sve ugledne novinske agencije koje vole isticati svoj autoritet i predanost "profesionalnom i objektivnom" novinarstvu.
Propaganda se raspala kao kula od karata kada je mlada Hrvatica, Jelena Lečić, koja živi u Londonu, vidjela vijesti - naime, radilo se o njenoj slici koju su u svrhu laži i izmišljotina ukrali s interneta, vjerojatno s Facebooka.
Uskoro se otkrilo kako je stvarni autor zapravo Amerikanac Tom MacMaster koji je pisma objavljivao iz udobnosti svog doma u Virginiji.
"Oslobodite Aminu !" - otvorene su brojne Facebook grupe u znak potpore Amini, tj. izmišljenoj propagandiDa nije igrom slučaja razbijena ova prevara, mediji bi dan danas pozivali na vojnu akciju kako bi se zaštitila mlada lezbijka po imenu Amina Abdallah.
Dovoljno je samo prisjetiti se naslova u stranim medijima nakon što je objavljena "senzacionalna" vijest kako je Amina "oteta" - IB Times je tada pisao "'Lezbijka iz Damaska' je oteta: kako bi SAD trebao reagirati?" ("Gay Girl in Damascus" Kidnapped: How Should U.S. Respond?).
Drugim riječima - mediji su već pozivali na američki angažman - na temelju obične laži i propagande.
Da li je razotkrivanje ovakve laži dovelo do masovnog ogorčenja? Naravno da ne, mediji su kratko izvijestili kako mlada dama zapravo ne postoji i nastavili s uobičajenom rutinom.
Utjecaj te priče, makar ona dokazano bila lažna, daleko je snažniji neko njezin demant - kroz izmišljeni lik i djelo djevojke Amine Abdallaha "ne pretjerano zainteresiranom gledatelju" predsjednik Bahar al-Assad se predstavio kao masovni ubojica i brutalni diktator.
Svakom takvom pričom, koje su zasigurno - na temelju prošlih primjera - dobrim dijelom plod mašte, fikcije i organizirane propagande, podiže se razina "konsenzusa" - opće stanovništvo sve je spremnije dati zeleno svjetlo svojoj vojsci da se obračuna s "brutalnim diktatorom".
Stvaranje konsenzusa za napad na Iran možda je i najizraženije u ovom trenutku.
Prema istraživanjima centra Gallup poll, prošle godine 25% Amerikanaca je smatralo kako je Iran "najveći neprijatelj SAD-a", u godinu dana ta brojka se popela na 32%.
Baš kao i osnovnih 25%, porast na 32% direktan je angažman najsnažnijih medija koji svojim radom tvore esencijalnu osnovu svakog vojnog napada.
Američko stanovništvo, čak jedna trećina, tako se danas panično boji Irana, a mnogi vjeruje kako bi Iran mogao ugroziti njihovu zemlju, pa čak i napasti teritorij SAD-a.
Isti onaj SAD koji je direktno odgovoran za svrgavanje i postavljanje podobnog režima u Iranu koji je u konačnici srušen za vrijeme Islamske revolucije.
Koliki je konsenzus potreban da bi se "bez brige" izveo napad na drugu zemlju? 30%? 50%? 70%?
Naravno, nitko nije spreman u javnost izaći s egzaktnom matematičkom formulom, no činjenica je kako se masovno podizanje "odobrenja" vrši svaki put kada se priprema vojni pohod.
U pojedinim izvanrednim situacijama taj medijski element nije ni potreban, jer je odobrenje već na dovoljno visokoj razini - ogledni primjer je napad na New York 11.9.2001.
S druge strane Rusija i Kina danas koriste libijsku žrtvu kao valjani argument za ulaganje veta na nove UN-ove rezolucije. No, tek ostaje da vidimo koliko je veto pred Vijećem sigurnosti UN-a dovoljno snažan da se zaustave novi vojni pohodi. Današnji sastanak u Tunisu na skupu pod nazivom "Prijatelji Sirije" mogao bi nam uskoro dati odgovore i na ta pitanja.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
