Kad je Rusija ostvarila svoje političke ciljeve na Krimu, nije ispalila niti jedan metak. Svijet je bio zapanjen kako su nevojnim instrumentima, posebice korištenjem informacija, Rusi ostvarili pobjedu. Iznenađenje je bilo tim veće što je većina svijeta pretpostavljala da će ruska vojska okrenuti na silu, kao što je radila u Čečenskim ratovima ili sukobu u Gruziji 2008. Ali, Krim je pokazao da je Rusija, uslijed nedostataka u konvencionalnim sposobnostima, krenula putem hibridnog ratovanja. Korištenje nevojnih oruđa, kao što je informacija, sada se smatra najvećom prednosti Rusije.
Hibridno ratovanje je koncept koji opisuje vojni operacijski pristup, te je prvi puta korišteno 2007. kad je američki marinac Frank Hoffman unio u operacionalizaciju američke vojske metode za koje je smatrao da odgovaraju poslijehladnoratovskom razdoblju. Prema njegovom viđenju, ideja hibridnog ratovanja je bio dovoljan analitički konstrukt da bi se objasnio uspjeh komparativno daleko slabijeg protivnika kao što su talibani ili al-Kaida, s obzirom na snažno superiorniju tehnološku i brojčanu vojsku američke i NATO-ove koalicije u Iraku i Afganistanu.
Istim načinom se može objasniti sukob izraelske vojske i libanonskog Hezbolaha. Rat postaje hibridan kada se koordinirano koriste različiti vidovi ratovanja, i vojni (korištenje oružane snage) i nevojni (iregularne taktike, kriminalni nered, teroristički čini i sl). Time se postiže sinergijski učinak u fizičkoj i psihološkoj dimenziji sukoba unutar glavnog borbenog prostora. Hibridno ratovanje je ponekad uzeto kao sinonim četvrte generacije ratovanja ili asimetrično ratovanje, odnosno ono ratovanje koje je značajno različito od starih uzoraka vođenja sukoba.
Međutim, nakon što je Rusija aneksirala Krim, u čemu su nevojni oblici ratovanja bili osobito značajni, ovaj koncept je proširio krug svog značenja, te uključio i nacionalne države, a ne samo terorističke organizacije. Ipak, potrebno je uvidjeti da je hibridno ratovanje samo jedan od mnogobrojnih koncepata novog oblika ratovanja danas. Uspješnost tog oblika ratovanja značajno varira, ali možda je cijeli koncept zamišljen kako bi okrenuo pažnju donositeljima odluka na rastuće sigurnosne izazove. S druge strane, neki vojno-sigurnosni stručnjaci govore kako je sklonost hibridnom ratovanju zapravo tvrdnja da suvremeni ratovi nemaju dostatnu stratešku analizu pa su stoga protuproduktivni u donošenju odluka i dugoročnom strateškom planiranju.
Hibridno ratovanje u svojoj biti ima dva osnovna taktička cilja - skraćivanje ili produživanje ratnog djelovanja. Na Krimu je Rusija koristila pristup što kraćeg sukoba do te mjere da je rat završio prije nego li je došlo do velikog sukoba. Za uspjeh ovakvog pristupa potreban je element iznenađenja, tempo i jaka informacija, a zbog toga je skraćivanje rata posebno teško. Primjerice, korištenje iste taktike u Donbasu nije uspjelo. Zbog toga se preokrenula paradigma i sada je Donbas hibridnim ratovanjem područje produženog sukoba. No, takav pristup pati od opasnosti ozbiljne analitičke ranjivosti, te je vrlo teško operacionalizirati sve parametre kako bi se osiguralo istovremeno skraćivanje i produživanje ratnog sukoba.
Oblici hibridnog ratovanja imaju različite metode i ciljeve. Ponekad se radi o psihološkom i moralnom učinku koji lomi protivnikovu volju. Tu su također precizna oružja, koja gađaju izravno u srce neprijateljske vojske i time omogućava skraćivanje ratovanja. U četvrtoj generaciji ratovanja ne sudjeluje operacijski samo vojska, već i političke, gospodarske, društvene i vojne mreže koje bi trebale razbiti neprijateljsko vodstvo. I dok sofisticirana tehnologija i tehnološka superiornost svakako postaju ključevi za dobivanje ratova, u sukobima koji uključuju pobune i terorizam tehnološka superiornost i vojna snaga su u stvari protuproduktivne. Poznavanje lokalne kulture, povijesti i korištenje metode "osvajanja srca i uma" su iznimno važne sastavnice takvog pristupa.
Na Krimu je Rusija imala veliku stratešku prednost. Građani su bili velikim dijelom proruski orijentirani. U krimskim lukama postoje ruske vojne instalacije i osoblje, što gotovo u potpunosti onemogućava infiltraciju ukrajinskih snaga. Ukrajinsko političko vodstvo je bilo iznimno oslabljeno, s gotovo potpunim nedostatkom vojnog otpora i manjkom reakcije međunarodne zajednice koja je ostala zapanjena i iznenađena brzinom ruskog djelovanja.
Informacijski i psihološki učinak posebno su bili zapaženi. Rusija je koristila informacijske operacije koje su nastojale izgledati objektivno, poput ruskog službenog stava prema događajima, kao što je opisivanje prosvjednika na kijevskom Majdanu kao fašista zbog korištenja fotografija osoba nacionalističkih vođa iz spornog ukrajinskog pronacističkog razdoblja u Drugom svjetskom ratu. S druge strane, Rusija je opravdavala svoje korake samo kao zaštitu etničkih Rusa i rusofonog stanovništva. Razina do koje je informacija uspješna ima niz svojih sastavnica i nije sigurna metoda jer povijest pokazuje da dezinformacija ima učinak bumeranga i to unutar zemlje.
Djelovanje na Krimu pokazuje da su ruske novoosnovane Snage za specijalne operacije (SOF) pokazale svoju iznimnu učinkovitost i brzinu. Rusko vodstvo je pokazalo sposobnost koordiniranja svih relevantnih instrumenata državne moći, uključujući SOF, informacijske operacije koje su uključivale državne medije, oblike cyber ratovanja, taktike zadržavanja i odvraćanja kroz planirane vojne vježbe i korištenje proxy ratnika, a sve za uspješno ostvarenje ciljeva. Još samo prije dvije godine smatralo se da su ruske vojne intervencije slabe zbog manjka koordinacije između različitih agencija. Sada se vidi da je ta slabost prevladana.
Vojne vježbe koje je Rusija održavala tijekom ukrajinske krize bile su neviđene po svojoj veličini, a služile su kao impresivno pokazivanje snage. Kao takve, pokazuju napredak ruskih konvencionalnih oružanih snaga u posljednjim godinama, posebice kad se zna da su mnogi resursi i sposobnosti bili ugroženi tijekom većeg dijela poslijesovjetskog razdoblja. Od 2008. Rusija stalno ulaže u programe vojne modernizacije, a poveznica s hibridnim ratovanjem pokazuje koliko je to uspješan projekt. Ironično, ne postoji nigdje pokazatelj da bi Rusija doista upotrijebila tu svoju snagu protiv neke nacionalne države.
Pojam hibridnog ratovanja u Rusiji se ne koristi. Smatra se da je to zapadni pejorativni odnos prema ruskim vojnim strategijama. Ipak, vojni stratezi u Rusiji često pristupaju ruskim generalima ukazujući im na nužnost preorijentacije na suvremene oblike ratovanja koje je Zapad već odavno iskoristio. Uspjeh ruskih hibridnih taktika je bilo iznenađenje upravo zato jer je znatno različita od taktika u Čečenskim ratovima i sukobu u Gruziji, gdje su se borile konvencionalne vojne snage, s teškim korištenjem sile. Ipak, to ne znači da su Rusi u potpunosti neupoznati s takvim ratovanjem. Subverzivne taktike, sabotaže i dezinformacije bile su uobičajeni koraci američke i sovjetske vlade za vrijeme Hladnog rata, zajedno s mnogobrojnim proxy ratovima u Trećem svijetu. Uz to, hibridno ratovanje može biti bilo koji vid sukoba koji nije ograničen na jedinstven oblik ili dimenziju.
Pitanje jest stoga da li je Krim obilježio određen sukob u kojem je korištenje nevojnih sredstava ostvarilo maksimalni učinak ili se hibridno ratovanje pretvara u određenu teoriju ruske vanjske politike, kao i pomalo teoretsko pitanje radi li se u Krimu o ratu ili o diplomatskim koracima. Hibridno ratovanje je ipak operacijski pristup, način ratovanja, a ne strategija sama po sebi. Ona ne govori ništa o ciljevima ili namjerama iza ratovanja ili sukoba. Ako Rusija koristi hibridno ratovanje onda pitanje nije da li je to neka nova teorija, već kako ruski službeni dokumenti, izjave i prošle akcije održavaju ruske političke interese. Zapad je karakterističan po tome da stalo igra igru pogađanja ruskog strateškog promišljanja, donošenja odluka i stvaranja interesa. Tijekom većeg dijela poslijehladnoratovskog razdoblja, ruska vanjska politika se opisivala kao iracionalna i nepredvidiva, s nacionalnim interesima koji su se mijenjali s političkim strankama i osobama, a koji nisu odražavali racionalnost i logiku. Ali to je jedino ako se ruska vanjska politika i ponašanje sagledavaju u uobičajenim gospodarskim interesima.
Dio ruske političke kulture jest identitet velike sile i države. I rusko vodstvo i ruski narod su uvijek svoju zemlju doživljavali kao Veliku silu. Rusija možda nije djelovala kao Velika sila nakon pada Sovjetskog saveza, ali se sigurno tako ponašala. Međutim, nakon podugačkog vremena ruske strateške slabosti, Rusija se vratila u svojoj vojnoj snazi, određenim partnerstvima i gospodarskom proboju prema resursima bogatim zemljama. Zbog svoje vlastite tehnologije, Rusija je na pozornicu dovela multipolarnost kao novu međunarodnu datost.
U tom smislu, na globalnoj razini Rusija je prepoznata kao Velika sila na temelju vojne moći, nuklearnog oružja i povijesnih vojnih pobjeda na pravoj strani. U tome pronalazi saveznike na raznim osnovama, posebice putem UN-a i u međunarodnim organizacijama, ali kaska u resursima. Na europskoj razini prepoznaje svoju veličinu kroz kulturnu baštinu i povijesnu interakciju, koja je na europskom kontinentu ambivalentna, posebice prema zemljama bivšeg Varšavskog pakta i u odnosu na norme i vrijednosti Europske unije. Najjači utjecaj je ipak u zemljama bivšeg Sovjetskog saveza koje zapravo i ne mogu djelovati bez stalnog promišljanja ruske politike. Vojna moć u tom smislu je samo jedna sastavnica ruske veličine, a hibridno ratovanje moderan oblik taktičkog zaobilaženja velikih, skupih i pogubnih ratnih sukoba.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
