Devetnaestog svibnja obilježit će se stota godišnjica Ugovora o Maloj Aziji, poznatijem kao ugovorom Sykes-Picot. Mediji će brujati o tom englesko-francuskom dogovoru koji je stvorio moderne granice na Bliskom istoku, te da svi problemi Bliskog istoka proizlaze iz tog dogovora, te da je za cjelokupni nered u toj svjetskoj regiji započet upravo tim rješenjem.
Rad dva diplomata srednje razine, Engleza Marka Sykesa i Francuza Georgesa Picota bio je usmjeren prema profesionalnoj izradi zemljovida prema nalozima njihovih pretpostavljenih. Međutim, bila je to dovoljna sindekdota koja će obilježiti povijesni narativ o Bliskom istoku
Doista, Sykes-Picot u "miru koji je spriječio sav svjetski mir" jest odredio granice nekih država, ali nipošto svih na Bliskom istoku. Oni jesu stvorili probleme, naročito u Iraku, koji je stotinu godina nakon rušenja Osmanskog carstva u pronalaženju svog državnog i teritorijalnog identiteta.
Britanski i francuski diplomati su stvarali regiju bez da su pitali za mišljenje domaće stanovništvo. U britanskom slučaju, diplomacija je obećavala Obećanu zemlju sebi, Židovima i Arapima, sve u isto vrijeme. Međutim, Sykes-Picot bio je dogovor koji nikada zapravo nije implementiran.
U vrijeme kada je Osmansko carstvo bilo na izdisaju, britanska i francuska sila odredile su zone svojih utjecaja, tzv. ružičasta i plava zona odnosno zone A i B. Francuska zona je obuhvaćala Mosul, Kirkuk i sjeverni Irak. Britanci su dobili ostatak Iraka, uz južnu Palestinu. Sjeverna Palestina i Jeruzalem su internacionalizirani. Rusija je svoj utjecaj ostvarila nad Istanbulom i Bosporom i Dardanelima, te nad Armenijom.
To je bio Sykes-Picot dogovor, međutim on se kao naziv proširio na sva poslijeratna događanja na bivšim osmanskim područjima. Cjelokupni prostor Bliskog istoka zapravo je djelo Balfourove deklaracije, Pariških mirovnih pregovora, Povelje iz Sevresa, konferencije u San Remu, Povelje iz Lausanne i ostalih međunarodnih dokumenata.
U protekle dvije godine je rast Daeša bio donekle opisivan i kao rušenje Sykes-Picotove granice. Ali, tijekom Pariških mirovnih ugovora 1. prosinca 1918., u veleposlanstvu Francuske u Londonu, prema zapisima samog Davida Lloyd Georgea, Geurges Clemenceau ga je pitao što britanski premijer želi, na što je Lloyd George odmah odgovorio: Mosul. Clemenceau je dao Mosul, a kad je pitao ima li još želja, britanski premijer je odgovorio da želi Palestinu od Dana do Beershebe, odnosno Jeruzalem.
Kako je Clemenceau tražio od Britanaca potporu za francuske interese u Porajnju, dogovor je brzo sklopljen. Time je nekadašnji sunitski arapski vilajet Mosul pripojen Bagdadu, te tvorio jedinstvo s kurdskim Erbilom i šijitskom Basrom. Dolaskom hašemitskog kralja na irački tron, nastala je umjetna državna tvorevina pod zaštitom Britanaca, što je potom dovelo do jednostoljetnih nedaća u toj zemlji.
Sykes-Picot je također odredio granice Italije i Grčke prema Osmanskom carstvu, ali je rast Republike Turske te planove zauvijek uništio. Rezultati Povelje iz Lausanne i konferencije u San Remu bili su važniji od dogovora Sykes-Picot za moderne granice država na Bliskom istoku, pogotovo nakon što je Hatay pridodan Turskoj 1939.
Francuzima je ionako bila važnija dominacija nad sjevernoafričkim područjima Alžira, Maroka i Tunisa, a Britanci su bili zadovoljni pozicijom u Haifi i poveznicom s Basrom zbog novootkrivene eksploatacije nafte.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.