Izraelski premijer Benjamin Netanyahu na mukama je oko iranskog nuklearnog dogovora i odluke da li će se nastaviti boriti protiv njega i, kako kažu njegovi glasnogovornici, da će se ubiti oko glasanja u američkom Kongresu, ili će prihvatiti poraz i osnažiti sigurnost Države Izrael.
Vijeće sigurnosti UN-a prihvatilo je jednoglasno rezoluciju 20. srpnja kojom se uspostavlja nadzor nad iranskim nuklearnim programom i najavljuje se mogućnost skidanja svih sankcija protiv Irana vezanih za nuklearno pitanje. Time je Vijeće, očekivano, potvrdilo Zajednički sveobuhvatni akcijski plan koji je bio rezultat diplomatskih napora Kine, Francuske, Njemačke, Rusije, Velike Britanije i Irana u postizanju sveobuhvatnog i dugoročnog rješenja iranskog nuklearnog pitanja.
UN-ov Glavni tajnik Ban Ki-moon pohvalio je prihvaćanje rezolucije te izrazio uvjerenje da će ona osigurati provedbu akcijskog plana. Dodao je da rezolucija postavlja procedure koje će omogućiti implementaciju plana i pomoći svim državama da izvršavaju svoje obveze prema sporazumu. Rezolucija također pruža eventualno micanje svih sankcija protiv Irana te jamči da će Međunarodna agencija za atomsku energiju (IAEA) nastaviti s potvrđivanjem iranskog prihvaćanja svojih obveza vezanih za nuklearnu energiju.
Vijeće sigurnosti je pozvalo na brzu implementaciju akcijskog plana, te pozvalo članice, regionalne organizacije i međunarodne organizacije da podrže njegovu implementaciju. Također, rezolucija traži od glavnog direktora IAEA da poduzme sve potrebne provjere i nadzor iranskih nuklearnih obveza. Prema rezoluciji, Vijeće će krenuti prema skidanju svih sankcija nakon što dobije IAEA izvješće koje potvrđuje da Iran implementira serije nuklearnih mjera. Sve prethodne mjere protiv Irana se ovom rezolucijom ukidaju.
Netanyahu ne želi čuti ništa od toga. Njegovi kolege i oporba također razmišljaju da li je dobro da i dalje premijer odbacuje paket obrambene kompenzacije unutar strateške suradnje i koordinacije koju je predložio Washington. Amerikanci smatraju da bi Netanyahu trebao igrati u skladu s realnošću na terenu. Dogovor je postignut, Kongres bi mogao prihvatiti kraj sankcija, nova ravnoteža snaga dolazi na djelo na Bliskom istoku. Prema Washingtonu, Izrael bi trebao 'unovčiti' pritisak na Jeruzalem i dobiti vojnu, diplomatsku i opću pomoć, oružje, municiju i slične ponude iz SAD-a. Uz to su Amerikanci spremni podići na višu razinu strateške odnose i saveze koji bi trebali biti potpisani između Izraela i SAD-a. Netanyahu za sada odbacuje obje mogućnosti.
Dio tog tvrdokornog stava jest i javna tajna da osobni odnosi Netanyahua i američkog predsjednika Baracka Obame su iznimno loši i trenutačno se ne vide mogućnosti da se poprave. Obami je poznato da ga je izraelski premijer maknuo s vidika. Obojica znaju da će jednog dana završiti njihov mandat, ali je velika vjerojatnost da će prije otići Obama. Ovaj odnos je poznat svima, jer dvojica državnika ne vjeruju jedan drugome, ne brinu jedan za drugoga i ne izražavaju nikakav interes za poboljšanje takve situacije. U tom odnosu Netanyahu je ipak veliki kockar, jer stvara od osobnog problema poteškoću za cijelu državu.
Posljednjih mjeseci Izrael je dobio zabrinjavajuće poruke iz SAD-a u prijateljskom tonu. Radi se o članovima istraživačkih instituta povezanih s Pentagonom, židovskih američkih političara i lobista koji su bliski vrhu vlasti. Ove poruke je poslala i vlada neizravnim putem. Prema tim porukama, izraelski rat protiv američke administracije će najzad naštetiti američko-izraelskim sigurnosni odnosima. U Washingtonu je nezamislivo da Netanyahu i izraelski ministar vanjskih poslova Moshe Ya'alon nastavljaju ovakav rat protiv Obaminih politika, a da se najzad ne našteti sigurnosoj koordinaciji ne samo između vlada, već između sigurnosnih stručnjaka na terenu.
Obama je telefonom razgovarao s Netanyahuom u noći kad je u Beču postignut dogovor s Teheranom, što je nakon mjeseci pregovora i manjka informiranja Jeruzalema bio gotov čin. Razgovor navodno nije bio lak, jer je izraelski premijer dao salvu kritika. I javno je Netanyahu nazvao dogovor u Beču povijesnom pogreškom, ali su američki diplomati izjavljivali medijima pod nužnosti anonimnosti da nitko više ne sluša Netanyahua. No, to nije u potpunosti točno. Većina Izraelaca ga sluša, kao i suniti u Kairu, Rijadu i Ammanu. Ali, osim što slušaju, oni mogu i posegnuti duboko u svoje novčanike i pronaći sume kojima će nastojati zaustaviti iranski nuklearni razvoj.
Jeruzalemski diplomati smatraju da niti jedna sunitska monarhija, kao ni Egipat, neće dopustiti mogućnost da jedna šijitska zemlja stvori nuklearnu bombu. Drugim riječima, izgleda da se iza kuloara razgovara o mogućnostima zajedničkih akcija Izraela i Saudijske Arabije. Odnosi dviju država formalno ne postoje, ali neformalno su iznimno dobri jer su Jeruzalem i Rijad pronašli zajedničke interese u zaustavljanju iranskog jačanja. Na putu im se našla SAD, kao i sve druge sile Vijeća sigurnosti. Kroničan strah od bombe nema realnog pokrića. Osim iznimno radikalnog klerika ajatolaha Mesbah Jazdija, kojega se ne shvaća ozbiljno, niti jedan iranski predstavnik nije potvrdio mogućnost izrade bombe. Dapače, vrh iranske države izdao je fetvu kojom se zabranjuje atomska bomba kao neislamsko oružje, a fetva nije samo politički akt u Iranu, nego i vjerski. Uz to, prema dogovoru, Amerikanci uvjeravaju države Bliskog istoka da, ako Iran i poželi napraviti atomsku bombu, to neće moći još barem 15 godina.
Izraelska vlada je u potpunosti odbacila dogovor, koji je, između ostaloga, izbacio izraelsku vojnu opciju bombardiranja nuklearnih postrojenja u Iranu, za koju su izraelski porezni obveznici izdvajali milijarde šekela. Izrael je također izjavio da nije vezan za dogovor, što je čudna izjava, pošto ga nitko nije ni pitao da bude vezan, jer nije bio dio pregovoračkog tima. Sada članice Vijeća sigurnosti smatraju da će Izrael upotrijebiti svoje masovne obavještajne agencije za ukazivanje i najmanje pogreške u koracima iranske strane.
Izraelski obavještajci upozoravaju na mogućnost većeg poticaja djelovanja Hezbolaha, Hamasa i Hutija. Ali, isti obavještajci upozoravaju i na dobre strane ugovora, jer je on zaustavio napredak iranskog nuklearnog programa za više od deset godina. U stvari, izraelski vojni časnici su sasvim zadovoljni dogovorom jer je spriječena percipirana bliska prijetnja na srednjoročno razdoblje. Najveća izraelska kritika uperena je na inspekciju pojedinih postrojenja. Izrael vidi u tome velike poteškoće jer inspekcije nisu zamišljene u potpunosti, a za neka postrojenja se smatra da su tajna.
Netanyahu se dvadeset godina bori protiv iranskog nuklearnog programa. Iako je lažna njegova tvrdnja da je on prvi upozorio na taj program (bio je to Yitzhak Rabin), može se shvatiti osobni žar te borbe. Ali Netanyahu je premijer države i tu treba dobro kalkulirati svoj nastup. Posebno ako na televiziji upozorava da će potkupiti zakonodavce druge države (američke kongresmene) koji će glasati onako kako Izrael to želi. Ima li veće sramote za jednu svjetsku silu da na to ne reagira, već da smatra kako je to normalno, te da se treba lobirati protiv te mjere stranog premijera?
Nije Netanyahu jedini koji je negativno dočekao dogovor s Iranom. Dvije najveće oporbene strane, Cionistički kamp Isaaca Herzoga i Yesh Atid Yaira Lapida također su protiv ovog rješenja. Herzog i Lapid su se od izbora borili za zadobivanje utjecaja u diplomatskim i sigurnosnim područjima. Sada imaju napokon priliku da se postave nasuprot premijera u svim područjima gdje on praktično dominira. Uskoro je postalo očito da Herzog i Lapid upotrebljavaju istu medijsku strategiju kao i Netanyahu, ali optužuju premijera da je njegova grozna veza s američkim predsjednikom glavni razlog što su SAD pristale na loš dogovor i time ugrozio Izrael. Ovakve salve optužbe dolazile su iz oporbenih stranačkih središnjica već dan prije samog zaključenja dogovora. Za sve su optužili Netanyahua osobno, uslijed njegove želje da ostvari egoističnu političku pobjedu nad SAD-om.
Ali, ovaj osobni napad je taktična pogreška. Lapid i Herzog su ispali kao mali političari koji se svađaju oko malih stvari, dok je Netanyahu pokušao uvjeriti ostatak svijeta na opasnosti. Također su krivo protumačili izraelski narod. Općenito, Izraelci vole jako državništvo u diplomatskim i sigurnosnim pitanjima. I dok su Herzog i Lapid toga zasigurno svjesni, ipak nisu shvatili u što su se upustili sve do dan nakon samog dogovora. Tada su promijenili pristup. Obojica su se pojavili pred međunarodnim medijima i objašnjavali zašto se Izrael protivi sporazumu, upotrebljavajući Netanyahuhove riječi. Iako je Lapid nazvao Netanyahua najvećim padom izraelske vanjske politike otkad je nastala Država Izrael, obojica su obećala da će se ponašati kao odgovorna opozicija.
Približavanje Netanyahua i Herzoga nastavljeno je iznenadnim sastankom dvojice političara zbog čega se u izraelskoj javnosti počelo govorkati da bi Cionistički kamp mogao biti pozvan u vladu. Time bi Netanyahu dobio važnog umjerenog partnera koji je puno jači od ekstremnih desničarskih strančica s kojima je Likud morao napraviti koaliciju da bi dobio vlast. Za sada se o tome ne govori javno. Druga opcija je da se vladi priključi Yisrael Beitenu i nekadašnji najbliskiji Netanyahuov politički prijatelj Avigdor Liberman. Time bi Netanyahu napravio političko majstorstvo jer bi iskoristio percipiranu prijetnju izraelskoj sigurnosti za stvaranje velike koalicije i postao još veći (i egoističniji) vođa izraelskog naroda.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
