Poznati politički autor Tariq Ali pomno iz dana u dan prati situaciju u Grčkoj te je jučer rekao nešto vrlo zanimljivo - "Tsiprase, prestani se smijati, nisi na vjenčanju nego na sprovodu". Lijepo rečeno. Mada se nekome činilo trivijalno, ali grčki premijer Alexis Tsipras kao da tek u zadnji trenutak shvaća, ili prihvaća, ozbiljnost situacije.
Napaćeni grčki narod vidio je u njemu i njegovom ministru financija Varoufakisu potencijalne spasitelje, a sada strahuju od istih, strahuju da ih isti ne uvale u još veću tragediju koja se povećava iz dana.
Zadnje vijesti su već svima dobro poznate - u Grčkoj danas banke ne rade, a bankomati će isplatiti samo po 60 eura po korisniku (informacije govore kako su neki već sada doslovno prazni, novčanica više nema). Banke neće niti raditi najmanje do nedjelje kada je, hitno, najavljen referendum. Kako će ga uopće organizirati u tako kratkom roku, tek ćemo vidjeti, ali pitanje je još važnije - grčki narod će imati priliku reći što zapravo želi. Žele li popustiti pred Trojkom koja ih već godinama gura prema zemljama Trećeg svijeta ili im je draži kraj agonije, pa makar on bio i put u nepoznato.
Neki će reći da je lako s distance navijati za bankrot ili ponižavajući ostanak Grčke u eurozoni. Isti slabo shvaćaju da je distanca između "nas" i "njih" gotovo nikakva. Učestalo obilaženi kontejneri grada Zagreba i ostatka zemlje živi su svjedoci da je Grčka znatno bliže nego bismo si to voljeli priznati.
Puno toga oko grčke krize zapravo se i svodi na priznavanje i nepriznavanje. Približavamo se "Car je gol!" trenutku - sutra će po svemu sudeći doći i taj dan. Za sve one koji se tek sada uključuju spomenimo još jednom o čemu se točno radi.
Grčka je opako zadužena, a kada kažemo "Grčka" bilo bi jako licemjerno tu opaku zaduženost na neki način prišiti radnom grčkom narodu jer on je imao utjecaja na tu činjenicu koliko i hrvatski radni narod na hrvatsku također opaku zaduženost. Priče i mitovi o tzv. grčkoj "lijenosti" su samo to, priče i mitovi (vidi: Razbijanje mitova o "lijenim" Grcima). Što je grčki narod mogao? Birati između Nove Demokracije i PASOK-a? Dvije strane iste medalje, lijevog ili desnog centra iste katastrofe, jer zaduživale bi ih obje.
Dobro, reći će neki, zašto se nisu na vrijeme radikalizirali? Da, zašto nisu. Zašto nitko nije? Zašto mi nismo? Zašto Talijani nisu? Zašto Britanci nisu? Zašto Mongoli nisu? Zato jer smo kondicionirani da je jedina "normalna" politika ona za koju nam se kaže da je normalna, sve drugo je lijevi ili desni ekstremizam. Zato, ali i zato jer su ljudi po prirodi neskloni posezati za radikalnim rješenjima ako sustav, bar donekle, funkcionira i drži nas na, kakvom takvom, životu.
Dolazi li ta inercija sada na naplatu? Svakako, ali shvaćanje nečega prekasno nije lako. Kako biti radikalan kada Titanic već tone? Ne znaju ni Grci, ali se ne može reći da nisu pokušali. Kada su vidjeli da će ih "normalna" politika uništiti do te mjere da će im se zgaditi čak i ono teško preživljavanje koje se zove životom, poduzeli su nešto. Izabrali su početkom ove godine stranku SYRIZA koja se svojim programom predstavila kao znatno lijevija opcija od tradicionalne socijal-demokracije, odnosno lijevog centra.
Ne, SYRIZA nije militantna anti-kapitalistička sila koja bi možda bila idealniji lijek za ovu bolest koja je napala grčki narod, ali inercija ima svoje razine. Grci su danas spremni sudbinu dati u ruke eksperimentalnim ljevičarima koji su možda ipak, treba i to priznati, samo "salonski" ljevičari. Sutra, kada ih ovi razočaraju, biti će spremniji na još radikalnije poteze, a to će biti riskantno jer veća radikalizacija može odvesti i prema vrlo ružnim scenarijima (vidi: Komentar: Ako ne uspije Tsiprasov blef Grčkoj će ostati samo komunisti i fašisti).
Biti danas stanovnik Grčke je poprilično neugodna stvar. O scenarijima veće radikalizacije tamo danas nitko odveć ne razmišlja. Čovjek koji je u panici ni nije pretjerano sklon racionalnom razmišljanju. Tsipras je sinoć održao govor kojeg su neki nazvali iznimno važnim, neki iznimno nedovoljnim, a neki krajnje smiješnim.
Rekao je da je Grčka kolijevka demokracije i da je strašno da im EU, koja se kune u demokraciju, sada zabranjuje referendum, glas naroda. Naravno, EU ne zabranjuje stvarno Grčkoj referendum, ali ga potkopava izjavama da će obustaviti financiranje njihovog bankarskog sustava koji je posve ovisan.
Tsipras to tumači kao uvredu i koristi tu činjenicu da bi se žestio protiv Trojke. No, činjenica je da kreditor može sa svojim robom, pardon, dužnikom, gotovo što god hoće. Dakako, dužnik ima pravo na pobunu, tko li mu je smije zabraniti? Samo on sebi sam. Tsipras se ipak nije pobunio, on još igra na blef, čak i u zadnjim minutama, ali time čini jednu vrlo neugodnu stvar - referendumom na neki način kritičnu situaciju prebacuje na leđa grčkih građana. Zašto bi oni morali biti ti koje će donijeti konačnu odluku kada su je već jasno donijeli dajući njemu mandat?
Ključni stavovi predizborne kampanje se ne bi nikada smjeli gaziti, to demokraciju pretavara u travestiju. SYRIZA-i se još može oprostiti (ne bi se svi složili) činjenicu da su znatno ublažili svoju retoriku nakon dolaska na vlast - primjerice nitko više ne spominje izlazak iz NATO pakta i takve stvari - ali podilaženje mrskoj Trojci, odnosno kreditorima, mora ostati crvena linija jer to je glavna argumentacija iza svakog glasa kojeg je Tsipras u siječnju ove godine dobio.
Zašto sada nuditi referendum? Da bi narod sam sebe zafrknuo (da ne koristimo jednu težu riječ koja također počinje sa "za")? To nije trebao činiti - time izlaže cijeli grčki narod jednom tjednu traume, stresa i šoka u kojem će ih zastrašivati kao nikada do sada. Predsjednik Europske Komisije, Jean-Claude Juncker, prije nekoliko trenutaka je završio press konferenciju na kojoj je poručio kako se nada da će grčki narod na referendumu glasati "za Europu".
No, unatoč Junckerovom dodvoravanju (za vrijeme govora nekoliko puta je istaknuo koliko voli "plemeniti grčki narod") možda se većina neće niti obazirati, možda je za ključne EU lidere i Trojku Grčka zaista završena priča i sada kreće na "Plan B". Ili to ili i oni blefiraju, ali ako blefiraju onda blefiraju nevjerojatno sinkronizirano. Od njemačke kancelarke Angele Merkel do njenog ministra financija Wolfganga Schaeublea i finskog ministra financija Alexandera Stubba - svi govore isto: da je Tsiprasov govor duboko u noći sa subote na nedjelju zapravo sve objasnio i da se sada više ni nema o čemu pregovarati već kako se kreće na "Plan B", odnosno nastojanje ublažavanja udarca sutrašnjeg grčkog bankrota na tržišta.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
