Tijekom povijesti mnoge su vlasti željele ne samo kratkotrajno vladati sa zapaženijim ili slabijim ostvarenjima već su željele svojim dosezima osigurati si trajno mjesto u povijesti. Štoviše, neki revolucionarni pokreti koji su osvojili vlast poput, boljševika u Rusiji 1917., željeli su "stari svijet" zamijeniti "novim svijetom". Taj novi svijet bio bi bolji, pravedniji, efikasniji, i iznad svega težio bi stvaranju utopije. Boljševici na čelu s Vladimirom Lenjinom odmah po dolasku na vlast u Rusiji željeli su uništiti kapitalizam i njegovo hijerarhijsko društvo klasa kako bi krenuli u realizaciju utopije: prvo kroz izgradnju socijalizma koji bi u konačnici doveo do komunizma - besklasnog i idealnog društva. Svojevrsni raj na zemlji.
Lenjin je vladao sovjetskom Rusijom tek nekoliko prvih kaotičnih godina koje je obilježio građanski rat i napori novog režima da se održi pa zato veliki učenik i "apostol" Marxa nije ostvario velike reforme o kojima je snivao. Dapače, 1921. uveo je Novu ekonomsku politiku (NEP) kojom je sovjetska vlast tolerirala neke oblike kapitalizma. Nakon Lenjinove smrti i učvršćenja vladavine Josifa Staljina krajem dvadesetih, na Lenjinovom učeniku bilo je da nastavi graditi utopiju. Komunistički ciljevi i ciljevi Staljina nisu se odnosili samo na političko i ekonomsko uređenje države već i na stvaranje novog društva. Novo socijalističko društvo podrazumijevalo je i drukčiji i novi izgled zemlje: arhitekture, prometnica, gradova. Spektakularni infrastrukturni projekti Staljinovog SSSR-a uključuju planiranje Palače Sovjeta i obnovu Moskve, stvaranje novih socijalističkih gradova, izgradnju prometnica, blokova stanova, itd.
U prosincu 1922. na Kongresu Komunističke partije SSSR-a, Sergej Kirov objavio je delegatima u prepunom Domu sindikata da će partija sagraditi veličanstvenu novu palaču revolucije - "simbol proleterske moći". Projektiranje zgrade započelo je 1924. nakon Lenjinove smrti, ali je Centralni komitet tek 1930. službeno najavio natječaj za projekt Palače Sovjeta. Na natječaju je sudjelovalo 160 arhitekata, uključujući slavnog modernista Le Corbusiera. 1933. žiri pod vodstvom Vjačeslava Molotova odlučio je da nitko nije pobijedio na natječaju, ali je ekipi koju je vodio ruski arhitekt Boris Mihajlovič Iofan omogućeno da preradi svoj projekt. Staljin je prihvatio njihov projekt za zgradu, nalik na golemi svadbeni kolač, pa su dvije godine kasnije počeli kopati temelje na mjestu srušene katedrale Otkupitelja, u srcu Moskve nedaleko od Kremlja.
Palača Sovjeta trebala je biti najveća zgrada na svijetu, podne površine od 110 000 četvornih metara i visine od 420 metara - viša od tada tek dovršenog Empire State Buildinga u New Yorku. Na njezinoj golemoj osnovi - za beton je prema projektu trebalo potrošiti 16% godišnje proizvodnje cementa u SSSR-u. Bilo je predviđeno šest višeslojnih tornjeva, jedan iznad drugoga. Na vrhu je bio planiran monumentalni kip Lenjina, triput veći od Kipa slobode i visok više od 90 m. Sam lik, s rukom dugom 35 m pruženom prema nebu i prstima dugim 6 m, trebao se vidjeti s daljine od 60-ak km. Do pretjerano velikog ulaza trebala je kroz samo središte Moskve voditi nova cesta, mjestimice široka 250 m. Pod stometarskom kupolom bila je predviđena kongresna dvorana za 21 000 delegata svjetskog socijalizma. Cijela se građevina trebala doimati poput idealnog grada iz predmodernog doba, spomenik utopijskoj civilizaciji koji se mogao usporediti sa sedam svjetskih čuda.
Temelji Palače Sovjeta iskopani su na zemljištu natopljenom podzemnim vodama koje je trebalo napajati čak 117 izvora. Podzemne vode pokušali su najprije izolirati slojem bitumena, a zatim pokriti tisućama nadgrobnih spomenika s nekadašnjeg groblja na tom mjestu. Tijekom Drugog svjetskog rata čelični skelet za armirani beton srušen je i iskorišten za protutenkovske "ježeve". Nakon rata Staljin je naredio da se gradnja nastavi, ali tehnički problemi se nisu mogli riješiti. Za njegova života gradnja je odgođena, premda ne i obustavljena, a zatim se pedesetih godina potpuno odustalo od nje. Na tom je mjestu 1960. sagrađen golem grijani bazen.
Podizanje najspektakularnije građevine na svijetu bilo je samo dio još maštovitijih programa koji su Moskvu trebali pretvoriti u prijestolnicu svjetskog komunizma/socijalizma. Moskva kao crvena prijestolnica "prve države radnika i seljaka" trebala je postati novi Jeruzalem u kojem će idealno društvo prebivati u idealnom gradu. Nikolaj Buharin izjavio je 1935.: "Staljin, graditelj novog svijeta, nadahnuo je plan gotovo nalik na bajku, gotovo čaroban, kako bi Moskva postala nova Meka, u koju će hrliti borci za sreću čovječanstva iz svih krajeva svijeta."
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
