Danas, potkraj drugog desetljeća novog Milenija, svijet je obilježen svakodnevnim geopolitičkim napetostima, velikim gospodarskim problemima, klimatskim promjenama, bolestima, siromaštvom i drugim nedaćama. Gledajući površno, na prvi pogled promatrač bi zaključio da su države i narodi sve razjedinjeniji i otuđeniji jedni od drugih. Zato mnogi mediji straše narod pričama o Trećem svjetskom ratu, novim epidemijama i drugim opasnostima. Međutim, stvarnost je drukčija. Svijet nikada nije bio povezaniji nego što je danas. Politički, trgovinski, kulturno, znanstveno je itekako povezan. Štoviše, izgledi u bliskoj budućnosti pokazuju da će se trendovi povezivanja nastaviti kroz globalizaciju i druge projekte od kojih su infrastrukturni zahvati posebno značajni.
Transportni infrastrukturni megaprojekti zauvijek su mijenjali okruženja u kojima su sagrađeni. Panamski kanal, Sueski kanal, Transsibirska željeznica, marina u Dubaiju, Port Mann Bridge u Vancouveru, kineski Jiaozhou Bay Bridge, podvodni transkontinentalni tunel Marmaray u Turskoj, međudržavni sustav autocesta u SAD-u, itd. Svaki od njih je pozitivno utjecao na svoja okruženja.
Prije nešto više od dvije godine, u proljeće 2015., tadašnji je ruski ministar željeznica Vladimir Jakunjin na sastanku Ruske akademije znanosti iznio ideju o Transsibirskoj autocesti koja bi povezivala Rusiju s Londonom na zapadu i New Yorkom na istoku. Planirana trase autoceste tako bi se kretala kroz tri kontinenta: Europu, Aziju i Sjevernu Ameriku. Time bi interkontinentalna autocesta postala jedinstveni spektakularni infrastrukturni zahvat nikad viđen do danas. Od same pomisli na takav podvig zastaje dah. Možda se čini nerealnom, ali superautocesta bi mogla postati apsolutno realnom.
Predviđena autocesta bi povezivala Rusku Federaciju i Sjedinjene Američke Države prolazeći kroz uski Beringov prolaz koji razdvaja Aziju i Sjevernu Ameriku. Cesta bi prolazila kroz rusku dalekoistočnu regiju Čukotka, nastavila bi se preko Beringovog tjesnaca na poluotok Seward na Aljasci. Prometnica bi ušla na Aljasku sjeverno od grada Nome, poznatom po utrci psećih saonica Iditarod.Tako bi se stvorila prva moderna transportna ruta koja bi povezala Tihi ocean na istoku s Atlantskim oceanom na zapadu. Jedino je pitanje kako bi vozači prešli preko oceanske barijere između Azije i Sjeverne Amerike? Mostom, podvodnim tunelom, trajektom ili nekako drukčije. Najkraća udaljenost između ruskog i američkog kopna iznosi 88 km pa bi se išlo vjerojatno na konstrukciju mosta ili podvodnog tunela budući da u planovima nije objašnjeno kako bi se prirodna barijera riješila.
Grad Nome je izoliran od ostatka Amerike čak i po kriterijima Aljaske pa niti jedna cesta ne povezuje grad s ostatkom američke državne cestovne mreže. To se pokušalo promijeniti, ali planovi povezivanja još nisu ostvareni. Oko 836 kilometara pustoši bez ceste dijeli Nome od najbližeg grada Fairbanksa koji je spojen na američku državnu cestovnu mrežu. Fairbanks je neslužbeni sjeverni terminal autoceste Aljaska koja spaja tu saveznu državu s ostalih 48 kopnenih saveznih država SAD-a preko teritorija Kanade.
Projekt je neformalno nazvan Trans-euroazijski razvojni pojas (TEPR) a prema njemu bi trasa autoceste bila sagrađena uzduž postojeće Transsibirske željeznice. Prema TEPR-u sagradila bi se nova željeznička pruga te naftni i plinski koridori cjevovoda. Uz autocestu bi se svakako morale izgraditi zgrade i postrojenja koja bi osiguravala opskrbu električnom energijom i vodom, ali i prateći uslužni objekti poput parkirališta, kafića, restorana, hotela kako bi putovanje moglo biti što ugodnije. "To je međudržavni, međucivilizacijski projekt. Trebao bi biti alternativa trenutnom (neoliberalnom) modelu koji je prouzrokovao ekonomsku krizu. Projekt bi trebao biti pretvoren u svjetsku 'zonu budućnosti', i treba biti utemeljen na vodećim, a ne zaostalim tehnologijama", izjavio je Jakunjin.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
