Danas, potkraj drugog desetljeća novog Milenija, svijet je obilježen svakodnevnim geopolitičkim napetostima, velikim gospodarskim problemima, klimatskim promjenama, bolestima, siromaštvom i drugim nedaćama. Gledajući površno, na prvi pogled promatrač bi zaključio da su države i narodi sve razjedinjeniji i otuđeniji jedni od drugih. Zato mnogi mediji straše narod pričama o Trećem svjetskom ratu, novim epidemijama i drugim opasnostima. Međutim, stvarnost je drukčija. Svijet nikada nije bio povezaniji nego što je danas. Politički, trgovinski, kulturno, znanstveno je itekako povezan. Štoviše, izgledi u bliskoj budućnosti pokazuju da će se trendovi povezivanja nastaviti kroz globalizaciju i druge projekte od kojih su infrastrukturni zahvati posebno značajni.
Transportni infrastrukturni megaprojekti zauvijek su mijenjali okruženja u kojima su sagrađeni. Panamski kanal, Sueski kanal, Transsibirska željeznica, marina u Dubaiju, Port Mann Bridge u Vancouveru, kineski Jiaozhou Bay Bridge, podvodni transkontinentalni tunel Marmaray u Turskoj, međudržavni sustav autocesta u SAD-u, itd. Svaki od njih je pozitivno utjecao na svoja okruženja.
Prije nešto više od dvije godine, u proljeće 2015., tadašnji je ruski ministar željeznica Vladimir Jakunjin na sastanku Ruske akademije znanosti iznio ideju o Transsibirskoj autocesti koja bi povezivala Rusiju s Londonom na zapadu i New Yorkom na istoku. Planirana trase autoceste tako bi se kretala kroz tri kontinenta: Europu, Aziju i Sjevernu Ameriku. Time bi interkontinentalna autocesta postala jedinstveni spektakularni infrastrukturni zahvat nikad viđen do danas. Od same pomisli na takav podvig zastaje dah. Možda se čini nerealnom, ali superautocesta bi mogla postati apsolutno realnom.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
