Peking je grad iz budućnosti. Peking je istodobno i grad budućnosti, naravno ukoliko svijet u međuvremenu ne bude otišao k vragu. Što je ovdje tako uzbudljivo i što tako snažno sugerira na vrijeme koje treba doći? Prije svega to su ovdašnji ljudi. Njihov duh ispunjen je optimizmom i vjerom da se prave stvari tek trebaju dogoditi. Nema niti govora o nekakvom kraju povijesti. To je ovdje potpuno 'out'.
Ovo je grad velikih mogućnosti. I veliki grad. Ogroman. Prostire se u ravnici većoj od površine, naprimjer Crne Gore. Oko njega je izgrađeno ukupno šest prstenova autoceste. U isto vrijeme u njemu se ne osjeća ona vrsta užurbanosti koja u velikim gradovima često prelazi u paniku. Stječe se dojam da se stvari rade planski i polako, bez stresa. Nema auta koji jure. Nema auta iz kojih trešti muzika. Nema ih niti u gluho doba noći kada ceste opuste. A grad je pun skupih auta, zapadnoeuropskih i japanskih, rijeđe korejskih, američkih ili kineskih. Vozi se sporo i pažljivo.
Glavni problem u gradu je zagađenje zraka. Peking je sa sjevera i zapada, a djelomice i s istoka omeđen planinskim vijencem Janšan, što uvjetuje specifičnu mikroklimu i zaklanja grad od vjetrova. Najviše zbog toga se smog dugo zadržava u atmosferi, stvarajući povremeno gust pokrov nad gradom.
Ono što ćete redovito pratiti u Pekingu je Indeks kvalitete zraka (AQI). To je najvažnija informacija iz vremenske prognoze. Ako je AQI manji od 50 onda je to odlično, ako je do 100 to je dobro, do 150 je blago zagađeno, do 200 je umjereno, do 300 je teško zagađeno, a više od 300 je iznimno loše. To iznad 300 tijekom zime zna biti oko 1.000, a to je onda vrlo, vrlo opasno po zdravlje. Tada se uglavnom niti ne izlazi van, nego se sjedi u kući pored uključenog uređaja za prečišćavanje zraka. Srećom, takvi periodi ne traju duže od nekoliko dana. Ljeti AQI rijetko prelazi 100.
O zagađenju zraka se najviše promišlja i protiv toga se najviše radi. Tvornice su izmještene iz grada, grijanje na čvrsta goriva se ukida. Sve je više vozila na struju. Svi novi gradski autobusi su na struju. A, naprimjer, broj motocikala na benzin je limitiran i ne izdaju se nove registracije. Tko hoće motor ili skuter mora kupiti neki od modela na električni pogon. Cijena takvog vozila je oko 200-250 eura, što je manje od trećine ovdašnje prosječne plaće. Ovo je vrlo praktičan način transporta, jer su u cijelom gradu široke staze za bicikle, kojima se voze i skuteri.
Onda, uvodi se 'carsharing'. Što je to i kako funkcionira? Pa otprilike isto kao što je nekada bilo iznajmljivanje filma iz video kluba, zapravo još jednostavnije. Riječ je o kratkoročnom iznajmljivanju automobila. Potrebno je da imate aplikaciju na 'pametnom' mobitelu, koja vam prikazuje na mapi gdje se nalazi najbliži slobodan automobil. Onda ga vi rezervirate, tako da se on više ne prikazuje slobodnim. Odete do auta, otključate ga uz pomoć vlastitog elektronskog koda kojim potvrđujete identitet i odvezete se, recimo, do svojeg ureda. Tamo se odjavite i auto je opet slobodan dok ste vi na poslu. Plaćanje će biti izvršeno automatski preko aplikacije. Kada dođe vrijeme da se vratite doma, ponovo uključite aplikaciju i pronađete najbliži slobodan auto. To najvjerojatnije neće biti isti onaj kojim ste se dovezli na posao, ali ukoliko u njemu niste nešto zaboravili, svejedno vam je valjda kojim autom ćete se vratiti.
Vlada je izdala instrukcije za razvoj i standardizaciju 'carsharinga'. Jedna od glavnih stvari je da automobili budu na električni pogon i da se izgradi gusta mreža stanica za punjenje njihovih baterija. 'Carsharing' se možda ne doima romantičnim, ali vjeruje se da će smanjiti potražnju za privatnim automobilima i parking mjestima. Samim tim i zagađenje zraka u velikim gradovima, posebno u Pekingu. Cilj je da se za nekoliko godina Peking očisti od smoga i da postane ekološki čist grad. Ne treba sumnjati da će poduzimljivi Kinezi u tome uspjeti. Kao što su uzgajanjem najveće umjetne šume na svijetu (Saihanba na površini 75.000 ha) uvelike uspjeli zaštiti Peking od pješčanih oluja iz pustinje Gobi.
Ovdje već godinama uspješno funkcionira sustav kratkoročnog iznajmljivanja bicikala - 'bikesharing'. Po istom principu kao i prethodno spomenuti 'carsharing'. Plaća se aplikacijom koja je povezana s bankovnim računom, a cijena za pola sata je jedan juan, što odgovara vrijednosti jedne kune. Velika parkirališta na koje se odlažu bicikli su uz stanice metroa, a manjih ima posvuda. U vrijeme jutarnje špice ta parkirališta se brzo pune, a kada se napune dolaze kamioni u koje se bicikli utovaruju i odvoze na lokacije gdje ih se najviše treba. U vrijeme popodnevne špice kamionima se bicikli vraćaju na parkirališta, koja se zatim brzo prazne.
Metro je posebna priča. Više od 570 kilometara šina na 16 linija. I sve radi kao sat. Na ulazu u stanicu najprije se prolazi kontrola. Kao pri ulasku u zračnu luku. Torbe i ostala prtljaga idu na traku kroz rentgen, a ljudi prolaze pored policajaca s metal detektorom. Svi i uvijek moraju proći. No, to začuđujuće mirno i brzo ide, čak i kada je najviše naroda. Od prije tri dana za metro nije potrebna karta, može se plaćati i aplikacijom preko mobitela. Ukoliko započne pljusak dok ste u 'rupi', na izlazu ćete besplatno dobiti kabanicu.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
