Španjolski građanski rat, 1936.-1939., bio je svojevrsna uvertira Drugog svjetskog rata. Zaraćenu ljevicu i desnicu činile su heterogene političko-društvene skupine, ali može se utvrditi da je to bio i rat ideologija: fašizma i komunizma. To je bio rat u kojem su velike sile 1930-ih godina: nacistička Njemačka, fašistička Italija i sovjetska Rusija, intervenirale i pružile vojnu pomoć lokalnim španjolskim snagama koje su podupirale. Fašističke države intervenirale su u korist nacionalista koje je predvodio general Francisco Franco, a SSSR je pomagao republikansku vladu u kojoj su se isticali komunisti.
Današnjim terminima, moglo bi se reći da su velike sile vodile svoje proxy ratove na Pirenejskom polutoku. Tema ovog teksta je uloga Sovjetskog Saveza i Josifa Staljina u Španjolskom građanskom ratu. Staljin je vodio više ratova u Španjolskoj unutar jednog: rat protiv fašizma i rat protiv reakcionarnih snaga odnosno trockizma.
Okolnosti izbijanja Španjolskog građanskog rata
Do godine 1931. Španjolska je bila monarhija, a način vladanja slijedio je feudalnu tradiciju. Cijelo 19. i početak 20. stoljeća bili su razdoblje revolucionarnih previranja, čiji je cilj bio stvaranje države po uzoru na parlamentarne demokracije Velike Britanije i Francuske. U tom razdoblju Španjolska je preživjela tri građanska rata, osam narodnih ustanaka, 43 vojna državna udara, 104 promjene vlade i šest ubijenih predsjednika.
U obranu starog poretka, jače nego bilo gdje drugdje, stale su vojska i Crkva. 1930-ih godina premda duboko u 20. stoljeću, Španjolska je još uvijek ekonomski bila pretežito agrarna zemlja 19. stoljeća. Nakon lokalnih izbora, 14. travnja 1931., koji su bili nepovoljni za monarhiju, kralj Alfons XIII. je abdicirao i formirana je prva republikanska vlada. Pet godina kasnije, 16. veljače 1936., na parlamentarnim izborima za Cortes (španjolski parlament) pobijedila je Narodna fronta, u čiji su sastav ušle: socijalistička Republikanska unija, Komunistička partija te stranke katalonske i republikanske ljevice.
Časnički kadar koji je tradicionalno podupirao desnicu, bio je uznemiren uspjehom ljevice, tim više što su se u isto vrijeme povezale socijalističke i komunističke omladinske organizacije, što je zapravo značilo da je komunistima pristupilo najmanje 40 tisuća boraca. Osim toga se pokazalo kako 25% novaka u vojsci pripada ljevičarskim strankama što je ukazivalo na opasnost brze radikalizacije vojske. Otpor desnice povećavao je agresivnost ljevice.
U lipnju 1936. predsjednik glavne desničarske grupacije pročitao je u parlamentu popis nasilnih djela ljevice: 160 spaljenih crkvi, 269 političkih ubojstava, 1287 napada, 69 uništenih prostorija političkih stranaka, 113 generalnih štrajkova, 10 opljačkanih novinskih redakcija.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.