Španjolci će uskoro krenuti po treći put u 13 mjeseci na birališta. Prvi puta je Španjolska birala vladu u prosincu 2015., a potom u lipnju 2016., kada niti jedna stranka nije dobila dovoljnu većinu da stvori vladu. Ukoliko se španjolski politički vođe ne dogovore do kraja listopada oko neke koalicije, novi izbori će uslijediti u prosincu. Kako država ulazi u deseti mjesec bez vlade, glasači se polako gube u rastakanju tradicionalnog španjolskog političkog sustava. Naime, taj je sustav počivao na dvostranačkom sustavu, političkoj borbi socijalista i konzervativaca, ali je sada pridodano dvije druge političke stranke, kao i cijeli niz regionalnih stranaka iz svih dijelova Španjolske.
Izbori održani 26. lipnja ove godine nisu urodili plodom. Izbori su uslijedili nakon što niti jedna stranka nije uspjela ostvariti većinu na izborima 2015., a ujedno je nastao parlament (Cortes) koji nikad nije bio toliko fragmentiran još od 1977. Pregovori nisu uspjeli stvoriti vladu. Podemos i Ujedinjena ljevica pokušali su stvoriti savez, zajedno s nekoliko manjih lijevih stranaka. Ispitivanja javnog mnijenja dodatno su upozorila na sve veću polarizaciju između ljevice i desnice. Najzad se išlo u nove izbore, na kojima je pojedinačno pobijedila Narodna stranka (Partido Popular, PP). Prema članku 99.5 španjolskog Ustava, ukoliko unutar dva mjeseca od glasovanja niti jedan kandidat ne dobije povjerenje Skupštine, Kralj će raspustiti oba doma i pozvati na nove izbore, uz suglasnost predsjednika Skupštine. Pedro Sanchez, vođa socijalista, pokušao je dobiti povjerenje parlamenta, ali u tome nije uspio. Stoga je kralj Felipe VI. pozvao na nove izbore, koji također nisu urodili plodom.
Veliki se preokret dogodio nakon što je legenda španjolskih socijalista Felipe Gonzales pozvao vođu današnjih socijalista Pedra Sancheza da prepusti konzervativcima da stvore manjinsku vladu. Felipe Gonzales je bio najduži premijer na vlasti u Španjolskoj nakon vladavine Francisca Franca. U svojih četrnaest godina kao vođa Španjolske socijalističke radničke stranke (Partido Socialista Obrero Espanol, PSOE) osvojio je četiri puta izbore, normalizirao vladavinu prava i tradiciju demokratske participacije u Španjolskoj, doveo zemlju u članstvo tadašnje Europske ekonomske zajednice, kao i u NATO. Ujedno je poznat po velikim razinama korupcije koje su pokopale njegovu posljednju vladu, kao i po oružanoj borbi protiv baskijskih nacionalista. U Španjolskoj je danas utjecajan gotovo kao kralj Juan Carlos, koji je 2014. abdicirao u korist svog sina, današnjeg kralja Felipea VI.
Gonzales je kritičan prema svim španjolskim političkim vođama, te je jedan od malobrojnih socijalista koji savjetuje svojoj stranci i njegovom mladom vođi Pedru Sanchezu da se ne bori protiv još jedne vlade pod konzervativnim premijerom Marianom Rajoyem. Po njegovom mišljenju, Španjolska bi imala velike štete od trećih izbora u 13 mjeseci, posebice jer bi se došlo ponovno do zastoja i do smanjene izlaznosti na izbore. U Španjolskoj je tradicionalno velika izlaznost građana na birališta, čak preko 75 posto, ali ta je izlaznost pala na 69,7 posto u prosincu i na samo 65,7 posto u lipnju, a ako dođe do izbora u prosincu, ona bi mogla pasti ispod 63 posto. U tom slučaju bi Narodna stranka (Partido Popular, PP) gotovo sigurno dobila pojedinačno najviše glasova, na štetu PSOE i Podemosa, pokreta protiv politike štednje koji se kao prosvjedna stranka pojavio 2014., te na štetu Indignadosa, pokreta mase španjolskih nezaposlenih radnika.
Na moguće nove španjolske izbore zasigurno bi utjecala i rastuća priprema za nacionalne izbore u Njemačkoj i Francuskoj 2017., gdje je uočljiv rastući euroskepticizam. Ujedno bi došao tjedan dana nakon referenduma o ustavnoj reformi koji se vidi kao plebiscit za talijanskog premijera Mattea Renzija. Ujedno bi se tada već znalo tko će biti američki predsjednik. Stoga Španjolci najmanje žele još jedan nedorečen glasački proces i produžetak nesigurnosti koja već polako ugrožava španjolski gospodarski rast ostvaren 2015. i 2016., a posebno je zabrinjavajuće što Španjolci nemaju vladu koja bi bila uključena u pregovore oko europskog proračuna za iduću godinu, obilježenog izostankom Velike Britanije, koja više neće biti članicom Europske unije.
Konzervativni PP je dobio pojedinačno najviše glasova i zastupničkih mjesta na izborima u lipnju, sa čak 14 mjesta više od izbora u prosincu, ali je dva puta bio neuspješan u pokušaju zadobivanja potpore parlamenta. Većina Zastupničkog doma, donjeg doma Cortesa, španjolskog parlamenta, blokira Rajoya već mjesecima, unatoč njegovom savezu s Ciudadanosima, reformističkom, federalističkom i ekonomski liberalnom strankom, koja se pojavila pod vodstvom mladog Alberta Rivere kao nacionalna snaga. Zajedno sa zastupnikom Kanarskog otočja, Rajoy se stalno vrti oko 170 glasova, što je malo manje od onoga što mu je potrebno za većinu. Istovremeno, Rajoy ne želi odstupiti u korist nekog kandidata koji bi bio umjereniji i prihvatljiviji svima. Uz sve to, PP je pod povećalom javnosti zbog korupcijskih skandala.
Vođa socijalista Sanchez je iznenada postao čelnikom PSOE-a u ljeto 2014., a stalno odbijanje Rajoya mu je dalo priliku da se sam vidi na premijerskom mjestu. Ali, proteklog proljeća PSOE nije bio uspješan u stvaranju koalicije sa Ciudadanosom i Podemosom. Sanchez je odbio Podemosu dozvoliti konstitucionalni referendum o katalonskoj nezavisnosti. Niti jedna stranka nije odstupila od svojih zahtjeva, pa je koalicija među njima gotovo nemoguća. Sancheza uz to očekuje napor i oko regionalnih izbora 25. rujna u Galiciji i Baskiji, sjevernim španjolskim zajednicama koje su snažno okrenute nezavisnosti. Socijalisti će vjerojatno doživjeti izborne udarce na tim regionalnim izborima.
Stoga socijalisti mogu blokirati vladu PP-a i utrti put prema trećim nacionalnim izborima, ili mogu dopustiti manjinsku vladu. Imaju još dvije mogućnosti, viđene već u europskom prostoru. Prva je da PP i PSOE stvore veliku koaliciju, kao što se pokušalo u Njemačkoj. Druga je da pokuša stvoriti lijevu koaliciju, dovoljno veliku i široku da postane vlada, kao što je viđeno u Portugalu. Ni jedno niti drugo se ne mogu lako zamisliti u sadašnjem odnosu snaga. Gotovo polovica Sanchezove stranke, uključujići Gonzalesa, ali i drugog bivšeg premijera Jose Luisa Rodrigueza Zapatera, pozvali su vodstvo PSOE-a da bude suzdržano prilikom izglasavanja povjerenja Rajoyu i time spriječi nove izbore. Osim što ispitivanja javnog mnijenja pokazuju da socijalisti na takvim izborima neće proći dobro, oni bi se trebali održati negdje oko Božića, što će dodatno smanjiti izlaznost i povećati mogućnosti PP-a za osvajanje više glasova. Uostalom, Španjolska treba vladu, a PP ima najjaču legitimnost za mandatom. Uz sve to, socijalisti bi u slučaju manjinske vlade mogli blokirati sve inicijative koje im ne idu na ruku, a podržati one koje bi ih prikazale kao valjane političke predstavnike španjolskih nezaposlenih glasača i osiromašenih radnika.
Drugi dio socijalista smatra da je podupiranje Rajoya čisto političko samoubojstvo i iskaz stranke da je odustala od borbe. Prema njihovim viđenjima, omogućavanje španjolskim konzervativcima nastavak rezova u proračunu i povećanje poreza može pomoći više Podemosu nego PSOE-u. Španjolska ekonomska depresija je, uostalom, i dovela Pabla Iglesiasa i njegovu skupinu ljevičarskih politologa do treće najpopularnije španjolske političke stranke. Uz njih, jezičac na vagi mogu biti i regionalni socijalistički predsjednici, kao što je Susana Diaz u Andaluziji i Ximo Puig u Valenciji. Osim što nisu još istaknuli svoje stavove oko budućih koraka stranke, oni bi mogli biti i Sanchezovi konkurenti, posebno ako vođa socijalista izgubi snažno u Galiciji i Baskiji.
U Baskiji je PSOE zadnji puta imao vlast u rukama 2012. kada je regionalni predsjednik (Iehendakari) bio Patxi Lopez. Potom je 2012. svoju pobjedu proslavila Nacionalistička Baskijska stranka (Partido Nacionalista Vasco; Euzko Alderdi Jeltzalea, PNV/EAJ) koja sada čini manjinsku vladu u Baskiji, uz potporu umjerenija dva baskijska nacionalna bloka ali i uz podršku glasova PSOE-a. Sada bi PNV/EAJ mogao dobiti između 34 i 38 posto glasova čime bi se na vlasti održao Lopezov nasljednik Inigo Urkullu. Na drugom mjestu se očekuje Ujedini se Baskijo! (Euskal Herria Bildu, EHB), radikalnija koalicija aberzalea, secesionističkih baskijskih nacional-ljevičara, s politikom sličnom onoj ETI. Oni bi trebali dobiti oko 20-21 posto glasova. Na trećem mjestu ispitivanja javnog mnijenja ukazuju na Podemos (18-19 posto), što znači da bi PSOE mogao doći na četvrto ili čak peto mjesto po jačini u Baskiji, pri čemu bi prije njih mogli više glasova dobiti konzervativci iz baskijskih ogranaka PP-a. PSOE bi prema tim ispitivanjima javnog mnijenja osvojio tek 11 ili 12 posto glasova. Sanchez se može izvući samo ako EHB i Podemos budu toliko jaki da ugrožavaju PNV/EAJ, zbog čega bi Urkullu htio savez s PP-om ili PSOE-om. Rajoy ovdje ima dobru taktiku - pet zastupnika PNV/EAJ u Cortesu bi mogli dati povjerenje vođi PP-a, u zamjenu za potporom na lokalnoj razini, čime bi socijalisti praktično bili izbrisani u Baskiji.
U Galiciji se pretpostavlja da će s lakoćom pobijediti PP, s procijenjenih 43-45 posto glasova. Ovo je Rajoyov zavičaj i konzervativci u Galiciji imaju najjače uporište u cijeloj sjeverozapadnoj Španjolskoj. PSOE je najbolji rezultat ostvario 2005. kada su socijalisti dobili 33,2 posto glasova, što im je omogućilo da tvore koaliciju s Galicijskim nacionalističkim blokom (Bloque Nacionalista Galego, BNG). Sada se očekuje da će PSOE dobiti oko 20 posto glasova, slično kao na izborima 2012. Nešto više od njih bi mogli dobiti lijeve stranke spojene s Podemosom u koaliciju Val (En Marea), a BNG je pao na svega 5 do 7 posto pretpostavljenih postotaka glasova.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
