Na inicijativu Centralnog komiteta, Stavka je tek 30. svibnja 1942. formirala u Moskvi Centralni štab partizanskog pokreta, a nešto kasnije te godine i slične specijalne centralne štabove za partizane u Ukrajini i Bjelorusiji. Partizanski se pokret doista razvio 1942., iako još nije postao masovni pokret kakav će biti 1943. Razvijanje gerilskog pokreta otpora događalo se sporo, a ta činjenica se može u najmanju ruku pripisati nestašici oružja.
Količina potrebnih ljudi i opreme, koje je Moskva 1942. mogla slati partizanima zrakom, bile su još vrlo ograničene i mnoge su partizanske jedinice morale biti sasvim ili gotovo sasvim prepuštene same sebi. Stoga su napadale njemačka skladišta i opskrbne točke i ovisile su o dobrovoljnoj pomoći seljaka. Njemačka okupacijska politika je svakako pripomogla poticanju i širenju partizanskih aktivnosti posebice u krajevima poput Bjelorusije ili šumovitih predjela zapadne Rusije: Orela i Brjanska. Vladavina terora u gradovima, masovne deportacije mladih u Njemačku, koje su započele već u ožujku 1942. duboko su djelovale na civilno pučanstvo.
Partizanski vodič
Ljeti 1942. u Moskvi se prodavala knjiga džepnog formata pod naslovom Partizanski vodič. Imala je 430 stranica i njoj je navedeno da je tiskana u 50 000 primjeraka. Svrha knjige je bila obraditi sva pitanja s kojima se čovjek susreće u partizanskom životu. To su bile precizne upute, obično ilustrirane crtežima, o glavnim "taktičkim pravilima partizanskog ratovanja", o upotrebi vatrenog oružja zarobljenog od neprijatelja, o uništavanju neprijateljskih tenkova i zrakoplova, kako da se onesposobe neprijateljski vojni vlakovi i motorizirani transport, o tome da se neprijateljski motociklisti mogu zaustaviti preko ceste razapetom žicom, o izviđanju, logorovanju i kamuflaži. Vrlo zanimljivo i, na stanovit način uzbudljivo, bilo je poglavlje o "slučajevima velike nevolje", npr. kakve se vrste mahovine i kore drveta mogu jesti kad za jelo nema ničega drugoga. Bili su tu i savjeti o prvoj pomoći, o borbi prsa o prsa i "kako opstati na snijegu".
Situacija 1942.
Premda se 1942. sovjetski partizanski pokret u lenjingradskoj oblasti, Bjelorusiji i Ukrajini te zapadnim dijelovima Rusije, počeo polako ali sigurno jačati i širiti, nema dvojbe da su se Crnog ljeta 1942. (kako se uobičajeno naziva to razdoblje u ruskoj/sovjetskoj povijesti) partizani nalazili pri dnu prioriteta civilnih i vojnih vlasti SSSR-a. Krajem ljeta kad su na južnom i jugoistočnom dijelu Istočnog bojišta događaji predskazivali nesreću po Sovjete, Staljin je izdao specijalnu naredbu partizanima u kojoj je izjavio da su sada njemačke željezničke i cestovne veze duže i ranjivije no ikad, kako je neizmjerno važno početi dizati u zrak pruge, mostove i vlakove. Tada su i započeli učestali prepadi partizana na prometnice.
1942. su stvoreni "partizanski krajevi" (partizanskie kraja) gdje nije bilo Nijemaca i gdje su partizani u većini slučajeva ponovo uveli sovjetski poredak. Takva će partizanska područja biti u sjevernim (šumovitim) predjelima Ukrajine, u većem dijelu Bjelorusije, u brjanskim šumama, u orelskoj oblasti, gdje je 18 000 partizana (u 54 odreda) kontroliralo površinu što je obuhvaćala 490 sela, u lenjingradskoj oblasti i južno od nje, kakav je bio znameniti partizanski kraj oko Porhova. 22 000 partizana, koji su sačinjavali 72 odreda, također je kontroliralo znatne predjele u smolenskoj oblasti. Službena povijest SSSR-a je tvrdila da je zimi 1942./1943. teritorij pod kontrolom partizana obuhvaćao 60% cjelokupnog područja Bjelorusije.
Službeno su partizanska područja bila opskrbna baza partizanskoj vojsci, a sredinom 1942. u njima su se počele graditi poletne staze kojima će se ubrzo nakon toga koristiti zrakoplovi donoseći iz unutrašnjosti zemlje materijal i evakuirajući ranjene partizane i civile. Zalihe su se skupljale i lokalno, pa su se tako 1.siječnja 1943. u baturinskom okrugu smolenske oblasti nalazila opskrbna skladišta u kojima je bilo 207 tona raži, 700 tona krumpira i 1 000 grla stoke.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
