Okupacijska vlast Trećeg Reicha u Sovjetskom Savezu nije prošla bez otpora. Uz tisuće onih koji su surađivali s Nijemcima postojale su tisuće koje su pružale otpor. Gerilski rat kojeg su vodile partizanske postrojbe iza njemačkih linija postao je simbol otpora fašizmu. Partizanski sovjetski pokret, koji je započeo u lipnju 1941. u regijama SSSR-a pod osovinskom kontrolom, postao je jedno od najznačajnijih svojstava njemačko-ruskog rata i jedna od odlika kojom su se sovjetski građani i Rusi najviše ponosili u Drugom svjetskom ratu.
Partizani su postali napadne formacije Majke Domovine Rusije i heroji revolucionarne borbe protiv zle prijetnje Hitlerizma. No, povijesna realnost mnogo je složenija. Partizani su često bili borci koji su se nevoljko borili za sovjetsku stvar a više za vlastitu egzistenciju u vremenima kada su bili suočeni sa smrtnom prijetnjom nacifašizma. Partizanska borba jest bila moralna i opravdana no ponekad su i partizani radili nedjela pa su njihove žrtve postajali i obični sovjetski građani koji nisu bili nimalo krivi. No partizanstvo je ušlo je legendu kao jedan bitan segment koji je spasio Rusiju i dao veliki doprinos pobjedi na Istočnom bojištu.
Partizanski rat imao je dugačku i časnu tradiciju u ruskoj povijesti. Skupine seljaka su napadale Napoleonovu Grande Armee tijekom francuske invazije na Rusiju 1812. Gerilske formacije borile su se na boljševičkoj strani u Ruskom građanskom ratu protiv snaga kontrarevolucije. Partizansko ratovanje postalo je sastavni dio ruske vojne tradicije. No tijekom 1930-ih slavni partizanski vođe iz vremena Građanskog rata su smaknuti u Staljinovoj Velikoj čistki. Josif Staljin je smatrao partizansko ratovanje prijetnjom sovjetskom sustavu iliti kao komponentu koja je izvan dosega visoko centraliziranog i sumnjivog državnog aparata. A uz to je mislio da ako već do rata dođe da će se on voditi na neprijateljskom teritoriju. Diktator je smatrao priče o partizanskom ratovanju defetizmom. To je bio još jedan Staljinov kardinalni propust.
Postojeće partizanske opskrbne točke uspostavljene tridesetih godina za opskrbu hranom i oružjem bile su zatvorene. Kad je nacistička Njemačka u ljeto 1941. napala Sovjetski Savez nije bilo planova za pružanje otpora u pozadini. Partizanski pokret na područjima pod njemačkom okupacijom rastao je prvo spontano i nepovezano kao produkt okolnosti a ne revolucionarnog marksističko-lenjinističkog duha.
Staljin odobrava partizansko ratovanje
Staljin je uskoro napustio svoje nepovjerenje prema narodnom ratu ne zato jer je promijenio uvjerenje već jer ga je na to natjerala najveća kopnena invazija u povijesti čovječanstva: Operacija Barbarossa. Raspoloženje prema partizanima u Kremlju iz temelja se promijenilo. U svom slavnom govoru sovjetskim građanima 3. srpnja 1941., prvom Staljinovom govoru, nakon početka njemačko-sovjetskog rata, sovjetski diktator je pozvao na partizansku borbu protiv napadača: "Uvjeti moraju postati nepodnošljivi za neprijatelja i njegove kolaboratore, oni moraju biti progonjeni i uništeni gdje god se nalazili..."
Prvim neregularnim vojnim jedinicama su poslane kopije članka "Partizansko ratovanje" kojeg je napisao Lenjin 1906. i u kojem je terorizam prezentiran kao legitimni instrument klasne borbe. Svaki partizan morao je položiti prisegu prilikom stupanja u postrojbe koje su obećale najvišu lojalnost sovjetskoj stvari i morali su se zakleti da će "činiti užasnu, nemilosrdnu i nepopustljivu osvetu prema neprijatelju... Krv za krv! Smrt za smrt!" Partizan je predao sebe i svoju obitelj radije smrti nego da se preda; ako "tijekom straha, slabosti i osobne izopačenosti" regrut prekrši svoju prisegu bio je upitan da unaprijed odobri svoju smrt svojom rukom ili da to učine njegovi drugovi. Više od svih drugih sovjetskih i ruskih građana, partizani su se našli između dvije velike prijetnje: Hitlera i Staljina.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
