Zvali su ga 'striko' (mam na kurdskom). Bilo je to gotovo počasno ime Džalala Talabanija, legende kurdske politike i bivšeg predsjednika Iraka, koji je na tom formalnom mjestu bio od 2005. do 2014. Kurdski muškarci obično koriste ime nadjevak 'kak', što se prevodi s 'gospodin'. Tako se kurdistanski predsjednik Masud Barzani često naziva kak Masud. Talabani nikada nije imao takvu titulu, ali je mam bio znak privrženosti ovom političaru i istinskom kurdskom domoljubu. Ujedno je Talabani bio prvi nearapski predsjednik nakon Sadama Huseina, što je velik značaj na sveiračkoj razini. Talabani je preminuo 3. listopada u vrijeme kada je njegov san o nezavisnom Kurdistanu potaknuo napetosti unutar regije, a upravo je on mogao svojom umjerenošću pomiriti međusobno suprotstavljene snage.
Radi se, međutim, o Talabaniju kakvoga Iračani znaju prije prosinca 2012. godine. Tada je doživio srčani udar, a posljednjih godina je proživio u Berlinu na liječenju. Otkako se razbolio, Talabani nije imao nikakve naročite političke uloge u Kurdistanu ili Iraku, iako je njegov predsjednički mandat trajao do 2014. Unatoč nepostojanju na političkoj sceni Iraka kroz pet godina, i iako se nije mogao micati ili govoriti, Talabanijevo fizičko prisustvo, njegova sama egzistencija na Zemlji, dalo je jedno gotovo transcendentalno povjerenje u razrješavanje političkih borbi.
Talabani je na određen način slika optimističnog poslijesadamovog Iraka. Zvali su ga divom iračke kurdske povijesti, pragmatičnom i važnom poveznicom, čovjekom koji je živio paradoksalan život pomirenja i umjerenosti iako je proveo mnoge godine kao legendaran kurdski borac protiv iračkih arapskih nacionalističkih režima. Mnogi, često međusobno suprotstavljeni, domaći i međunarodni političari vjerovali su Talabaniju i poštivali su njegovo mišljenje.
To se odnosi i na Masuda Barzanija, nekadašnjeg Talabanijevog prijatelja, a potom političkog protivnika. Barzani je prilikom njegove smrti rekao da je izgubio prijatelja, brata i jakog podupiratelja, iako se tu ne može baš govoriti o stvarnom političkom prijateljstvu i potpori. Dvojac je stvorio dvije glavne kurdske stranke u Iraku. Kurdistansku demokratsku stranku (KDP) vodi Masud Barzani, a Domoljubnu uniju Kurdistana (PUK) je vodio Džalal Talabani. Regijom dominiraju obitelji Barzani i Talabani, i tvore okosnicu sultanističkog političkog sustava nakon što su desetljećima konsolidirali svoju vlast. Paradoks Kurdistana očituje se u tome da je narod sve više politiziran, svjestan svojih prava i želi demokratske slobode. U isto vrijeme KDP i PUK postaju sve više sultanistički orijentirani. Sultanizam je poseban politološki naziv za oblik vlasti kojega obilježava klijentelizam, nepotizam, personalizam i dinasticizam. I dok obje stranke i obitelji pokušavaju konsolidi...
Radi se, međutim, o Talabaniju kakvoga Iračani znaju prije prosinca 2012. godine. Tada je doživio srčani udar, a posljednjih godina je proživio u Berlinu na liječenju. Otkako se razbolio, Talabani nije imao nikakve naročite političke uloge u Kurdistanu ili Iraku, iako je njegov predsjednički mandat trajao do 2014. Unatoč nepostojanju na političkoj sceni Iraka kroz pet godina, i iako se nije mogao micati ili govoriti, Talabanijevo fizičko prisustvo, njegova sama egzistencija na Zemlji, dalo je jedno gotovo transcendentalno povjerenje u razrješavanje političkih borbi.
Talabani je na određen način slika optimističnog poslijesadamovog Iraka. Zvali su ga divom iračke kurdske povijesti, pragmatičnom i važnom poveznicom, čovjekom koji je živio paradoksalan život pomirenja i umjerenosti iako je proveo mnoge godine kao legendaran kurdski borac protiv iračkih arapskih nacionalističkih režima. Mnogi, često međusobno suprotstavljeni, domaći i međunarodni političari vjerovali su Talabaniju i poštivali su njegovo mišljenje.
To se odnosi i na Masuda Barzanija, nekadašnjeg Talabanijevog prijatelja, a potom političkog protivnika. Barzani je prilikom njegove smrti rekao da je izgubio prijatelja, brata i jakog podupiratelja, iako se tu ne može baš govoriti o stvarnom političkom prijateljstvu i potpori. Dvojac je stvorio dvije glavne kurdske stranke u Iraku. Kurdistansku demokratsku stranku (KDP) vodi Masud Barzani, a Domoljubnu uniju Kurdistana (PUK) je vodio Džalal Talabani. Regijom dominiraju obitelji Barzani i Talabani, i tvore okosnicu sultanističkog političkog sustava nakon što su desetljećima konsolidirali svoju vlast. Paradoks Kurdistana očituje se u tome da je narod sve više politiziran, svjestan svojih prava i želi demokratske slobode. U isto vrijeme KDP i PUK postaju sve više sultanistički orijentirani. Sultanizam je poseban politološki naziv za oblik vlasti kojega obilježava klijentelizam, nepotizam, personalizam i dinasticizam. I dok obje stranke i obitelji pokušavaju konsolidi...
