Puno se razgovaralo na regionalnom summitu u Aziji o slobodnoj i otvorenoj indopacifičkoj zoni, gdje je sudjelovao i američki predsjednik Donald Trump. S obzirom da se na svojoj dugoj turneji po Dalekom istoku i Indokini Trump susreo s japanskim premijerom Shinzom Abeom, a ujedno je naglasio indijsku sastavnicu indopacifičke regije svijeta, jasno je da se američka vanjska politika sada usredotočila prije svega na Indiju i Japan. Nije to ništa čudno u tradicionalnoj američkoj diplomaciji. Daleki istok je oduvijek bio glavni interes State Departmenta u Aziji, daleko važniji od Bliskog istoka koji toliko puni svjetske naslovnice. Američki utjecaj doveo je do povezivanja Indije i Japana daleko više od povijesne strateške odvojenosti. Indijski premijer Narendra Modi počeo se sve više 'družiti' s Abeom u diplomatskom, gospodarskom i sigurnosnom smislu. I slijepcu može biti jasno da se radi o zajedničkoj strateškoj obrani od rasta Kine, koju želi zaustaviti i Washington. Prodor Kine u Istočno i Južno kinesko more, kao i u Indijski ocean, te geopolitički utjecaj Inicijative Jedan pojas, Jedan put te kroz gospodarsko-političko jačanje Azijske infrastrukturne investicijske banke, osobito brinu Tokio i New Delhi. Ujedno se ove dvije azijske zemlje boje slabljenja američkog utjecaja koji ih je kroz dugi niz godina štitio od političko-gospodarske konkurencije u realnom sektoru.
Osobito se to tiče japanske regionalne politike. Premijer Abe je predstavio viziju regionalno i međunarodno aktivnog Japana kao osnove budućnosti japanskog postojanja u regionalnim donošenjima odluka, kao i u oblikovanju regije istočne Azije. U posljednje se vrijeme Abe distancira od poslijeratnog japanskog pacifizma i otkriva namjere nove i realističke vanjske politike. Njegovi napori za moderniziranjem japanske vanjske i sigurnosne politike ograničeni su nastojanjima unutarnjih promjena u japanskom društvu i politici, odnosno voljnosti japanskoga naroda za povratak, osobito u sigurnosne oblike sudjelovanja u regiji i šire na globalnoj razini. U tom smislu se može očekivati još jača konkurencija između Tokija i Pekinga.
Glavni oblici tog rivalstva Japana i Kine jest u promicanju modela nacionalnog razvoja za druge azijske zemlje. Ne radi se ovdje o nastojanju Pekinga da istočnoazijske zemlje prihvate komunizam odnosno da one poslušaju Tokio za djelovanje parlamentarne demokracije. Radi se o temeljnom pitanju kako te zemlje bivaju viđene od strane drugih država, napose njihovih susjeda, te koliko utjecaja svaka država može imati u regiji temeljeno na nacionalnoj snazi, učinkovitosti vlasti, društvenoj dinamici i mogućnostima koje pruža politički sustav. Naravno, taj je pristup prije svega subjektivan, ponekad može ovisiti o neizravnim utjecajima, anegdotama i predrasudama. U tom smislu, Kina i Japan se natječu u obliku meke sile (soft power) šireći tim putem atraktivnost svojeg političkog uređenja.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.