Stroge mjere sigurnosti vladaju u zatvoru. Zatvorenici žive u malim ćelijama s prozorskim oknom, skoro svi borave u samicama. Oni su i kada je riječ o osobnim stvarima prepušteni svojim čuvarima jer su vezani - bilo da žele gledati televiziju, tuširati se ili kad ih se prisilno hrani. I u svakoj minuti su izloženi pogledima svojih čuvara. Vojna baza je ograđena bodljikavom žicom i zaštićena minskim poljima kako bi se sakrila istina o tome što se događa unutra.
Riječ je o vojnom zatvoru Guantanamo koji je dio američke pomorske baze u zaljevu Guantanamo na Kubi. SAD na Kubi ima pomorsku bazu još od 1903. Kubanci bazu Guantanamo vide kao relikt iz kolonijalne vlasti britanske krune, a i vlada u Havani nikada nije priznala sporazume koji su doveli do uspostave vojne baze u Guantanamu. Dva vojna aerodroma, luka s 50 brodova, 1400 zgrada i 9000 članova osoblja sasvim je sigurno da će još dugo vremena ostati u rukama SAD-a.
Detencijski kamp za zatočenike osnovan je 2002. tijekom vladavine predsjedničke administracije Georga W. Busha kao važan element 'Rata protiv terora' koji je bio odgovor Sjedinjenih Američkih Država na teroristički napad na New York 11. rujna 2001. Odmah po otvaranju zatvora, postojeće ustanove u Guantanamu za migrante su prenamijenjene kako bi bile pogodne za nove zatvorenike. Bushova administracija je tvrdila da se zatvorenici Guantanama ne nalaze na teritoriju SAD-a pa stoga nisu zaštićeni Ustavom SAD-a, te da status 'neprijateljskog borca' označava da mogu izgubiti mehanizme pravne zaštite. Barack Obama je 2009. obećao i potpisao naredbu za zatvaranje kampa, ali to se nije dogodilo, iako je broj zatočenika opao sa 700-injak na 41. Donald Trump ne namjerava zatvoriti zatvor koji mnogi borci za ljudska prava nazivaju najsramotnijim poglavljem suvremene Amerike.
Zatvaranje zarobljenika na neodređeni rok bez sudskog postupka, užasne metode mučenja (uključujući waterboarding, samice, premlaćivanjima, izloženost ekstremnim temperaturama i glasnoj glazbi, vezanje lancima...) smatraju se najvećim kršenjem ljudskih prava i sloboda od države koja sebe voli nazivati predvodnicom 'slobodnog svijeta'.
U trenucima uspostave Guantanama u siječnju 2002. ministar obrane SAD-a Donald Rumsfeld kazao je da je zatvor osnovan kako bi se zatočilo izvanredno opasne osobe, ispitivalo zarobljenike u optimalnim uvjetima i procesuiralo ih za ratne zločine. Naravno, praksa je bila sasvim drukčija. Iako se broj zatvorenika u početku krio, pod pritiskom medija i Zakona o slobodi informacija, vlada SAD-a je priznala da je zatočila 779 osoba. Zbog tumačenja Busheve administracije da se zatvor ne nalazi na teritoriju SAD-a, vojni čuvari uveli su prvih 20 zatočenika u zatvor u siječnju 2002. Vlada je smatrala da zatočeni ne podliježu zaštiti Ženevskih konvencija. Ipak, Vrhovni sud SAD-a je presudio drukčije posebice u slučaju Hamdan v. Rumsfeld iz 2006. prema kojemu zatočenici trebaju imati minimalnu zaštitu prema Ženevskim konvencijama.
Sadašnji i bivši zatočenici su prijavili slučajeve zlostavljanja i mučenja koje je Busheva vlada opovrgavala. Još 2004., samo dvije godine nakon početka dovlačenja zatočenika prvo iz Afganistana, a potom i drugdje, Crveni križ je osudio sustav samica, izlaganja ekstremnim vrućinama i hladnoćama i razne druge metode mučenja. Zaključio je da je cijeli sustav smišljen kao mučilište. New York Times je krajem godine doznao i za premlaćivanja, mučenja bukom, seksualnim ponižavanjima, mučenja uskraćivanjem sna, traumama koje su zatočeni trpjeli poput PTSP-a i raznih psihičkih poremećaja.
Poseban je udarac američkim vlastima bilo to što je već sredinom 2004. jedan od vojnika javno progovorio da je od 600 zatočenih samo 20-ak članova al-Qaede. Narednih godina zapadni su mediji pisali o mnoštvu slučajeva u kojima se ispostavilo da su mnogi najobičniji građani otimani i godinama mučeni u Guantanamu samo zato što je nekakav krivi trag vodio do njih, u pravilu zato što su bili muslimani.2005. Amnesty International je u svom izvješću Guantanamo nazvao 'gulagom našeg vremena'. 2006. UN je uputio poziv da se vojni zatvor zatvori. Do pred kraj 2008. SAD je osudio samo dvojicu zatočenih. Neki su do danas tamo i umrli, neki počinili suicid, a neki su proveli u zatočeništvu godine, u nekim slučajevima i 14 godina. U siječnju 2009. Busheva administracija je priznala da su se mučenja dogodila.
2009. novi predsjednik Obama je potpisao izvršnu naredbu za trajno zatvaranje Guantanama. Upravo je zatvaranje Guantanama bilo jedno od njegovih prvih obećanja, kada je preuzeo dužnost predsjednika Sjedinjenih Država. Izvršnom naredbom je Guantanamo trebao biti zatvoren u roku od godinu dana. Zatvor do danas nije zatvoren. Kongres se uvijek protivio svim planovima Obamine administracije koja je pokušavala barem premjestiti zatvorenike u neki zatvor na američkom teritoriju. Doduše za vrijeme Obame broj zatvorenika drastično se smanjivao kao dio napora da ih se preseli u druge zemlje. U lipnju 2009. broj zatvorenika iznosio je 220, a u siječnju 2017. 41. Zatvorenici su transferirani diljem svijeta. Od 693 transferiranih njih oko 30% se ponovo uključilo u terorističke aktivnosti, potvrđeno ili navodno.
U Guantanamu je ukupno bilo zatvoreno 779 muslimanskih muškaraca i dječaka, ali je SAD samo 8% njih smatrao borcima al-Qaede. Ustvari, većina pritvorenih su jednostavno bili na pogrešnom mjestu u pogrešnom trenutku, nakon čega su se našli u zatvoru bez optužnice i sudskog procesa. Umjesto suda i optužnice, našli su se u ćelijama zloglasnog zatvora zbog grubih ispitivanja, mučenja i štrajkova glađu. U Guantanamu je pravosuđe Sjedinjenih Država pokrenulo redovite sudske procese samo protiv 12 zatvorenika.
CIA je 2016. skinula oznaku tajnosti s 50 dokumenata u kojima navodi kakvim je sve metodama mučila zatočene u zatvoru u Guantanamu. Dokument je javno objavljen nakon tužbe nevladine organizacije ACLU. I dok je predsjednik Obama takve metode nazivao 'torturom', CIA je to nazivala 'proširenim ispitivanjima', odnosno "poboljšanim ispitivačkim tehnikama". Dokument tako predlaže ispitivačima da zatočenima prvo prijete da će ih zatvoriti u kutiju s kukcima koji bodu, da bi ih potom doista zatvorili u skučenu kutiju i doista s mnoštvom kukaca, ali bezazlenima, čime se zatočeniku svejedno nanosi težak psihološki udarac, samo što u ovom slučaju preživi. Na drugom mjestu dokument predlaže lažno sahranjivanje. Zatočeniku se kaže da će ga život pokopati, nakon čega ga doista trpaju u lijes, doduše sa skrivenim otvorima za zrak.
Jedan od najcenzuriranijih dokumenata datiran je 12. kolovoza 2002. i u njemu se CIA-inim ispitivačima 'sugerira' da 'rasprave o legalnosti mučenja nisu od koristi', što bi imalo značiti da je ne jednom CIA-inom službeniku na terenu bila muka od mrcvarenja osumnjičenih. Jedan službenik je čak slao i mail centrali, govoreći da mu ne pada na pamet čekati da netko njega pozove pred sud zbog očito nezakonitih metoda. I to vrlo slikovitim jezikom. 'Ovakve metode su poput čekanja da se dogodi željeznička nesreća, a ja ću svakako gledati da iskočim s tog vlaka prije toga', napisao je. Dokumenti sadrže i odranije poznat memo predsjednika Georga W. Busha od 7. lipnja 2006., u kojem se navodi da je predsjednik 'zabrinut' nakon što je vidio fotografiju zatočenika u ćeliji okovanog lancima i u pelenama, kako bi na taj način morao obavljati nuždu. Mnogi od onih koji su sasvim nedužni prošli kroz mučenja Guantanama, naknadno su trpjeli PTSP.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
