Zadnjih 25 godina Kina je doživjela snažan ekonomski rast popraćen stranim investicijama, masovnim izvozom i stopama godišnjeg rasta koje su prelazile 10% BDP. No, unatoč ekonomskom rastu i otvaranju vanjskome svijetu, političke reforme se nisu razvijale istom brzinom. Iako je sloboda govora, medija i okupljanja zajamčena ustavom, Kina nije demokratska zemlja. Kineska Komunistička Partija ima vodeću ulogu i godinama se nalazi na udaru kritika zbog političkih progona svih onih koji su viđeni kao državni neprijatelji.
U očuvanju vlasti, Partija se oslanja na onaj dio državnog aparata koji je skriven od očiju javnosti. I dok je Zapad djelomično upoznat s radom kineskih tajnih službi zbog uhićenja operativaca zadnjih godina, jako malo se zna o kineskoj tajnoj policiji.
Gledano teoretski, zadaća službene policije je uhititi građane koji krše zakone i dovesti ih pred sud koji je zadužen za izricanje zatvorske kazne.
No, u nedemokratskim režimima, uz službenu postoji i tajna policija ili politička policija koja služi za obračune s državnim neprijateljima. Iako je malo toga poznato, zahvaljujući dokumentima koji su procurili u javnost, svjedočanstvima žrtava i bivšim članovima tajne policije koji su pobjegli na Zapad, danas je moguće stvoriti jednu sliku o toj organizaciji i načina na koji ona operira.
Kineska tajna policija je iznimno moćna, djeluje izvan okvira zakona, odgovara isključivo vrhu Partije i službeno ne postoji.
Svoje aktivnosti je intenzivirala krajem devedesetih i od onda je razvila jednu skrivenu mrežu za progon državnih neprijatelja koji uključuje tajne zatvore, radne logore, ilegalna uhićenja, misteriozne nestanke, mučenja, krađe organa i programe reedukacije.
Iako Kina ima dugu povijest oslanjanja na tajnu policiju i državne aparate da bi se sačuvala državna vlast, događaj koji je promijenio kinesko obavještajni milje i čije će posljedice ostati urezane u sjećanje milijuna ljudi se dogodio 10.06.1999.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
