Situacija u Siriji je sve kompleksnija: Alaviti bježe iz Damaska, Izrael napada i pronalazi nove saveznike na jugu, iranske ćelije su razasute, ali i dalje prisutne, Turska želi nebo, a na mjesto islamističke vlasti mogla bi doći još tvrđa verzija

Od trenutka kada je s vlasti srušen Bashar al-Assad u prosincu 2024., mnogi su se zapitali hoće li novi režim – koji se predstavlja kao “privremena vlada” s naglašenim islamističkim predznakom – uspjeti osigurati stabilnost ili će situacija u Siriji zaploviti prema još većem kaosu. Sve dosadašnje naznake upućuju da je Sirija, nažalost, zakoračila na put koji mračno podsjeća na libijski scenarij nakon pada Moamera Gaddafija. Ne postoje pokazatelji da će se intenzitet međusektaškog nasilja smanjiti; dapače, rastuća represija nad pripadnicima alavitske manjine, ali i sve obuhvatnija vojna kampanja Izraela na jugu i jugozapadu Sirije, samo dolijevaju ulje na vatru.

Mada se islamističke vlasti u Damasku trude predstaviti kao “umjerene” te su, barem retorički, usmjerene na pokušaj normalizacije odnosa sa susjedima i svijetom, stvarnost na terenu daleko je od toga. Alaviti, koji su dugo vremena činili potporu Assadu i njegovoj vladavini, sad se nalaze na izravnom udaru. Svjedočenja koja pristižu iz različitih gradova, pa i same prijestolnice, govore o noćnim upadima u pretežno alavitske četvrti, progonima, prisilnim nestancima i ubojstvima. Prema istraživanju Reutersa, u kvartu al-Qadam u Damasku naoružane su osobe – među kojima su i članovi novoutemeljene Generalne sigurnosne službe (GSS) – u noći s 6. na 7. ožujka odvele najmanje 25 alavitskih muškaraca, od kojih je dio kasnije pronađen mrtav. Drugi su, prema riječima svjedoka, ili nestali bez traga ili su “prebačeni” u neku od pritvorskih mreža koje danas odgovaraju novoj vlasti.

Suočeni s tim zastrašujućim valom, brojni alaviti u Damasku već su napustili ili najavljuju skorašnji odlazak iz svojih domova. Strah od odmazde ne jenjava, tim više što se nasilje očito ne može pripisati tek “izoliranim ekscesima” – kako vlasti nastoje prikazati događaje na obali, osobito u Latakiji i Tartusu. U samoj prijestolnici, stotinama kilometara od tih žarišta, alavitske obitelji žive u sve većoj neizvjesnosti. Mnogi navode kako ih se stigmatizira i optužuje za navodnu "povezanost s prijašnjim režimom" – samo zbog njihove sektaške pripadnosti. Narativi se ponavljaju: slično je bilo i u doba kada je još "prvi" Assad (Hafez) proglašavao neprijateljima čitave gradove za koje je smatrao da su “gnijezda pobune”. Danas, uloge su se zamijenile, ali brutalna logika kolektivne krivnje ostaje ista. Zanimljivo je jedino to da oni koji su izvana, primjerice u Europi, godinama spominjali progone koji sežu unatrag više desetljeća, sad raspravljaju o normalizaciji s novim režimom čime potvrđuju da poanta nikad ni nije bila pravda već samo geopolitički interes.

Istovremeno, Sirija proživljava iznimno napetu situaciju na južnim i jugozapadnim granicama, gdje je Izrael – praktički odmah nakon pada Assada – pokrenuo masivne zračne napade i kopnene upade. Prema podacima lista Foreign Policy (FP), u proteklih šest tjedana Izrael je izveo čak 70 kopnenih upada te više od 30 zračnih napada na položaje u Siriji. U deset dana nakon Assadova pada, zabilježeno je više od 600 zračnih udara, pri čemu su gađane gotovo sve vojne baze diljem zemlje. Istovremeno su izraelske trupe zauzele kompletnu tampon-zonu utvrđenu Sporazumom o razdruživanju iz 1974., a zatim proširile kontrolu još dodatnih desetak kilometara unutar sirijskog teritorija. Time je ta nekadašnja linija razgraničenja de facto pogažena.

Izraelski premijer Benjamin Netanyahu i ministar obrane Israel Katz javno su najavili posve novu politiku prema Siriji, posebice južnim predjelima. S jedne strane, od nove sirijske vlasti zahtijevaju potpuno demilitariziranje toga područja, a s druge strane ističu da će "braniti" druze na jugu Sirije, osobito u regiji Suwayda, ali i u južnim predgrađima Damaska, ako bude prijetnji od islamističkih skupina. Koliko je ta politika zaista vođena brigom za druze, a koliko geopolitičkim interesima, ostaje predmet dvojbe (iako nije teško zakljuliti).

Znakovito je da su najjače milicije druza – uključujući i one koje su ranije djelovale u koordinaciji s Assadovom vojskom – sad povezane u novoformirano tijelo, Suwayda Military Council (SMC). Iako se prikazuje kao sirijska organizacija, brojni izvještaji i izjave njihovih vođa izravno navode kontakte SMC-a s Izraelom, čak i logističku pomoć u oružju. Takva vrsta “suradnje” sasvim je nova u sirijskom kontekstu te ukazuje na dubinu promjena nakon Assadova pada. SMC je posegnuo i za simbolikom – njihova zastava podsjeća na onu kurdskih Sirijskih demokratskih snaga (SDF), ali su javno pokušali istaknuti čak i izraelsku zastavu u Suwaydi, na što je lokalno stanovništvo reagiralo spaljivanjem iste.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.