Prva runda grčkih parlamentarnih izbora je iza nas, vlada nije formirana, no nešto još neviđeno se ipak postiglo - situacija u Grčkoj i njene stranačke opcije vratile su široki politički diskurs u centralnu temu. Dok parlamentarni izbori diljem Europe dolaze i prolaze, najnoviji u Grčkoj sasvim su jedna druga priča - žestoke debate ne vode se samo unutar zemlje, doslovno cijeli svijet već nekoliko dana i noći aktivno komentira situaciju u Grčkoj. U relativno apolitičnom svijetu u kojem živimo, ovo je zaista fenomen vrijedan pozornosti.
Trivijalna pitanja postaju fundamentalna pitanja, potencijalne koalicije postaju najvažnija tema. Mnogima je do sada već sasvim jasno da će rasplet grčkog scenarija imati izuzetan utjecaj na život i budućnost cijele Europe.
Taj rasplet, kao i ovaj proces koji se upravo odvija, imaju povijesne značajke.
Pitanja je mnogo, odgovora - barem onih konkretnih - ne baš previše.
Iz jednog pravca nastoji se plasirati misao da je zaokret Europe od mjera štednje ka nekom pravednijim društvu nešto sasvim jednostavno.
Da li treba biti sumnjičav prema takvim stavovima? Logika nam nalaže, kada god je nešto "predobro da bi bilo istinito", obično i nije.
Do jučer su mjere štednje, anti-radnički zakoni i druga odricanja izgledala kao neumoljiv desant na radničku klasu. Nepopularni "austerity" je izgledao neuništiv, premijeri su padali od zemlje do zemlje, tehnokrati upravljali novom ideologijom bez imalo milosti i onda jednog dana na scenu dolazi Hollande i sve je ponovno sunčano?
Da, razloga za skepsu ima, itekako. U prvom redu gospodin Hollande se formalno predstavlja kao "socijalist" - svako tko u toj definiciji pronalazi iskren opis dotičnog ne bi se trebao baviti politikom. Prava istina je da je Hollande zapravo "pragmatičar" - što to znači? Možda odgovor najbolje daje jedna od njegovih prvih izjava nakon pobjede nad Sarkozyijem - "tržišta se nemaju čega bojati". Nažalost, svijet je puno jednostavniji no što nam se ponekad prikazuje. Činjenica je da se netko na kraju ipak mora bojati, pitanje je samo tko. Kandidati su kapitalisti ili u finijem žargonu "tržišta" i radnici. Ako se tržišta "ne moraju bojati", onda znamo tko ima razloga za strah.
Da, Hollande je pobijedio s kampanjom u stilu "vi ste protiv mjera štednje, ja isto". Budimo realni, zar je postojala ijedna bolja mantra od navedene?
Ako ste profesionalni političar i cilj vam je osvojiti bilo kakvu fotelju, od zastupničke do predsjedničke, biti "protiv mjera štednje" dovest će vas tamo bez previše muke. To se desilo i u slučaju Hollandea, birači su mu dali glas isključivo zbog tih formalnih stavova.
Dobro, pitat će se neki, zašto baš Hollande? Zašto ne Jean-Luc Mélenchon koji je bio još i radikalniji protivnik mjera štednje? Izvrstan primjer u kojem nalazimo aktualnu sliku političkoj stanja u Europi. Biračima jest život teži no što je bio prije 5 godina, no još nije ni približno tako neugodan da bi se predali u ruke "radikalnijim" opcijama. Zašto? Zato jer je većina stanovnika bila zadovoljna pred-kriznom Europom, nema previše ambicije za "progresom", ljudi zapravo žele "regres" - povratak na prethodno stanje, samo bez mjera štednje. I što je najzanimljivije, većina stanovnika iskreno vjeruje da je još uvijek moguće Europu vratiti 5 godina unatrag. Ništa čudno, ljudi su skloni žaljenju za raznim periodima povijesti, no ako nas je ta povijest ičem naučila onda je to da nema tendenciju ponavljati se.
Po pitanju Francuske, najvažnije pitanje - da li će Hollande zaista zaustaviti mjere štednje? Pošto mu je cijela kampanja bila bazirana upravo na toj ideji, teško je povjerovati da će nastaviti u stilu "Merkozy", no također je jako teško da će biti ono za što su milijuni birača dali svoj glas. Ti glasovi zapravo ni nisu išli njemu, Hollande je komotno mogao nastupiti bez lica, samo uz svoje slogane - glasači su prije svega dali glas protiv mjera štednje.
Za vrijeme kampanje Hollande je stao u obranu bivšeg grčkog premijera Papandreoua, osobe koja je srezala plaće za 30% i uvela rigorozne mjere štednje. Po tom pitanju Hollande bi mogao biti još gori nego Sarkozy. No, odlaskom Sarkozyija barem će se smanjiti rasistička demagogija prema imigrantima - ili neće? Izgleda da neće, jer je Hollande već direktno kritizirao Sarkozyija da je pustio "previše imigranata u zemlju" ističući kako je za vrijeme njegovog mandata došlo 200,000, dok je u prethodnoj vladi samo 150,000.
Nameće se logično pitanje - koja je onda stvarno razlika između Sarkozyija i Hollandea? Najveća razlika je prije svega činjenica da je Sarkozy odgovarao Berlinu dok će Hollande odgovarati Washingtonu.
U članku pod naslovom "Promjene u Parizu će više odgovarati američkim ekonomskim interesima" kolumnist New York Times-a je zapisao: "Gospodin Sarkozy se odvojio od Bijele kuće nakon potpore prema njemačkom planu mjera štednje, Bijela kuća se protivila takvom planu na temelju argumenata da će rezanje budžeta dovesti do slabog rasta i masovne nezaposlenosti diljem Europe, što nije u interesu investitora".
Hollande efektno prekida taj "Merkozy" savez i potvrđuje svoju raniju izjavu "tržišta se ne moraju bojati".
Njegove izjave o dodatnoj integraciji Francuske u NATO savez još su jedna potvrda gdje Hollande zaista stoji. No, to je manje važno za francuske glasače, ako ih ijedna stvar u ovom trenutku nimalo ne brine onda je to hoće li Francuska napasti Siriju ili kakvu drugu "nepodobnu" državu.
Narodi Europe previše su okupirani svojim osobnim problemima da bi manifestirali "kojekakve anti-ratne sentimente".
Dakle, odgovor na jedino važno pitanje, hoće li Hollande zaustaviti mjere štednje? Najavio je striktno rezanje budžeta, od 90 milijardi eura godišnje i istaknuo kako će plaće rasti sukladno s ekonomskim rastom - drugim riječima, ako uzmemo u obzir minimalan rast, kupovnu moć radnika će pojesti inflacija.
Drastično rezanje budžeta jesu mjere štednje, to je ujedno i odgovor na glavno pitanje što se Francuske tiče.
Stotine tisuća Francuza koji su izašli na ulice kako bi proslavili Hollandeovu pobjedu mogu se početi pripremati na hladan tuš koji stiže uskoro, jer najžešći anti-radnički potezi povući će se već za nekoliko dana, kako bi se reperkusije istih mogle pripisati "prošloj administraciji".
Što smo u konačnici naučili iz francuske lekcije? Da ljudi ne žele mjere štednje, no to je i logično, ali i da nisu spremni potražiti rješenje izvan političkog "centra", što je također - u neku ruku - logično. Nemojmo zaboraviti da tzv. "centar" upravlja Europom već više desetljeća, široke narodne populacije još uvijek je strah od neke radikalnije devijacije. Europa još uvijek djeluje mirno, centar neće povući nijednu zemlju u direktan rat (imperijalizam je nešto drugo), ali će njeno stanovništvo u potpunosti podrediti interesima kapitalističke elite. Odgojeni i kultivirani u duhu centra, narodi su čak spremni i pristati na vlastitu eksploataciju, no što ako taj centar zaista postane "zao" i nastavi eksploataciju gurati preko granice? Onda svašta možemo očekivati na starom kontinentu, jer problem je slijedeći - sada nastupaju prve vlade unutar ekonomske krize i gotovo svugdje se mijenjaju. Ali, kao što i znamo, "centar" nije jako velik. U osnovi gotovo svugdje imamo svega dvije stranke tzv. "lijevi centar" i "desni centar". Pasok i Nova Demokracija u Grčkoj, Laburisti i Konzervativci u Britaniji, SDP i HDZ u Hrvatskoj ... slučajnost? Nipošto, u politici nema slučajnosti. Dvije stranke centra upravljaju po istim principima i istim ideologijama, postoje dvije kako bi se mogle rotirati i na taj način izbjeći neugodne termine kao što su "diktatura" i sl.
Pritom se intenzivno stvaraju kozmetičke razlike da se dobije dojam diferencijacije, čak i "znatne" diferencijacije. Kako se najlakše može prepoznati da se zapravo radi o dvije strane iste medalje? Stari trik je još uvijek aktualan - treba samo pogledati vanjsku politiku. Zašto vanjsku politiku? Zato jer sa tom domenom "nema šale", tu mora vladati konzistentnost i identična podobnost.
Više stranaka sa identičnom vanjskom politikom nisu "stranke" nego "stranka".
No, vratimo se na aktualni problem "centra". Što se sada upravo događa? Izborni procesi, prvi unutar krize u zadnjih 100 godina - ovo je jako bitno, daju stanovnicima zadnju šansu da se okušaju u demokratskom načinu poboljšanja vlastite sudbine - drugim riječima, ponuđeno im je da "biraju" prestanak mjera štednje. To i rade, od Grčke do Francuske i Hrvatske.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
