Prva runda grčkih parlamentarnih izbora je iza nas, vlada nije formirana, no nešto još neviđeno se ipak postiglo - situacija u Grčkoj i njene stranačke opcije vratile su široki politički diskurs u centralnu temu. Dok parlamentarni izbori diljem Europe dolaze i prolaze, najnoviji u Grčkoj sasvim su jedna druga priča - žestoke debate ne vode se samo unutar zemlje, doslovno cijeli svijet već nekoliko dana i noći aktivno komentira situaciju u Grčkoj. U relativno apolitičnom svijetu u kojem živimo, ovo je zaista fenomen vrijedan pozornosti.
Trivijalna pitanja postaju fundamentalna pitanja, potencijalne koalicije postaju najvažnija tema. Mnogima je do sada već sasvim jasno da će rasplet grčkog scenarija imati izuzetan utjecaj na život i budućnost cijele Europe.
Taj rasplet, kao i ovaj proces koji se upravo odvija, imaju povijesne značajke.
Pitanja je mnogo, odgovora - barem onih konkretnih - ne baš previše.
Iz jednog pravca nastoji se plasirati misao da je zaokret Europe od mjera štednje ka nekom pravednijim društvu nešto sasvim jednostavno.
Da li treba biti sumnjičav prema takvim stavovima? Logika nam nalaže, kada god je nešto "predobro da bi bilo istinito", obično i nije.
Do jučer su mjere štednje, anti-radnički zakoni i druga odricanja izgledala kao neumoljiv desant na radničku klasu. Nepopularni "austerity" je izgledao neuništiv, premijeri su padali od zemlje do zemlje, tehnokrati upravljali novom ideologijom bez imalo milosti i onda jednog dana na scenu dolazi Hollande i sve je ponovno sunčano?
Da, razloga za skepsu ima, itekako. U prvom redu gospodin Hollande se formalno predstavlja kao "socijalist" - svako tko u toj definiciji pronalazi iskren opis dotičnog ne bi se trebao baviti politikom. Prava istina je da je Hollande zapravo "pragmatičar" - što to znači? Možda odgovor najbolje daje jedna od njegovih prvih izjava nakon pobjede nad Sarkozyijem - "tržišta se nemaju čega bojati". Nažalost, svijet je puno jednostavniji no što nam se ponekad prikazuje. Činjenica je da se netko na kraju ipak mora bojati, pitanje je samo tko. Kandidati su kapitalisti ili u finijem žargonu "tržišta" i radnici. Ako se tržišta "ne moraju bojati", onda znamo tko ima razloga za strah.
Da, Hollande je pobijedio s kampanjom u stilu "vi ste protiv mjera štednje, ja isto". Budimo realni, zar je postojala ijedna bolja mantra od navedene?
Ako ste profesionalni političar i cilj vam je osvojiti bilo kakvu fotelju, od zastupničke do predsjedničke, biti "protiv mjera štednje" dovest će vas tamo bez previše muke. To se desilo i u slučaju Hollandea, birači su mu dali glas isključivo zbog tih formalnih stavova.
Dobro, pitat će se neki, zašto baš Hollande? Zašto ne Jean-Luc Mélenchon koji je bio još i radikalniji protivnik mjera štednje? Izvrstan primjer u kojem nalazimo aktualnu sliku političkoj stanja u Europi. Biračima jest život teži no što je bio prije 5 godina, no još nije ni približno tako neugodan da bi se predali u ruke "radikalnijim" opcijama. Zašto? Zato jer je većina stanovnika bila zadovoljna pred-kriznom Europom, nema previše ambicije za "progresom", ljudi zapravo žele "regres" - povratak na prethodno stanje, samo bez mjera štednje. I što je najzanimljivije, većina stanovnika iskreno vjeruje da je još uvijek moguće Europu vratiti 5 godina unatrag. Ništa čudno, ljudi su skloni žaljenju za raznim periodima povijesti, no ako nas je ta povijest ičem naučila onda je to da nema tendenciju ponavljati se.
Po pitanju Francuske, najvažnije pitanje - da li će Hollande zaista zaustaviti mjere štednje? Pošto mu je cijela kampanja bila bazirana upravo na toj ideji, teško je povjerovati da će nastaviti u stilu "Merkozy", no također je jako teško da će biti ono za što su milijuni birača dali svoj glas. Ti glasovi zapravo ni nisu išli njemu, Hollande je komotno mogao nastupiti bez lica, samo uz svoje slogane - glasači su prije svega dali glas protiv mjera štednje.
Za vrijeme kampanje Hollande je stao u obranu bivšeg grčkog premijera Papandreoua, osobe koja je srezala plaće za 30% i uvela rigorozne mjere štednje. Po tom pitanju Hollande bi mogao biti još gori nego Sarkozy. No, odlaskom Sarkozyija barem će se smanjiti rasistička demagogija prema imigrantima - ili neće? Izgleda da neće, jer je Hollande već direktno kritizirao Sarkozyija da je pustio "previše imigranata u zemlju" ističući kako je za vrijeme njegovog mandata došlo 200,000, dok je u prethodnoj vladi samo 150,000.
Nameće se logično pitanje - koja je onda stvarno razlika između Sarkozyija i Hollandea? Najveća razlika je prije svega činjenica da je Sarkozy odgovarao Berlinu dok će Hollande odgovarati Washingtonu.
U članku pod naslovom "Promjene u Parizu će više odgovarati američkim ekonomskim interesima" kolumnist New York Times-a je zapisao: "Gospodin Sarkozy se odvojio od Bijele kuće nakon potpore prema njemačkom planu mjera štednje, Bijela kuća se protivila takvom planu na temelju argumenata da će rezanje budžeta dovesti do slabog rasta i masovne nezaposlenosti diljem Europe, što nije u interesu investitora".
Hollande efektno prekida taj "Merkozy" savez i potvrđuje svoju raniju izjavu "tržišta se ne moraju bojati".
Njegove izjave o dodatnoj integraciji Francuske u NATO savez još su jedna potvrda gdje Hollande zaista stoji. No, to je manje važno za francuske glasače, ako ih ijedna stvar u ovom trenutku nimalo ne brine onda je to hoće li Francuska napasti Siriju ili kakvu drugu "nepodobnu" državu.
Narodi Europe previše su okupirani svojim osobnim problemima da bi manifestirali "kojekakve anti-ratne sentimente".
Dakle, odgovor na jedino važno pitanje, hoće li Hollande zaustaviti mjere štednje? Najavio je striktno rezanje budžeta, od 90 milijardi eura godišnje i istaknuo kako će plaće rasti sukladno s ekonomskim rastom - drugim riječima, ako uzmemo u obzir minimalan rast, kupovnu moć radnika će pojesti inflacija.
Drastično rezanje budžeta jesu mjere štednje, to je ujedno i odgovor na glavno pitanje što se Francuske tiče.
Stotine tisuća Francuza koji su izašli na ulice kako bi proslavili Hollandeovu pobjedu mogu se početi pripremati na hladan tuš koji stiže uskoro, jer najžešći anti-radnički potezi povući će se već za nekoliko dana, kako bi se reperkusije istih mogle pripisati "prošloj administraciji".
Što smo u konačnici naučili iz francuske lekcije? Da ljudi ne žele mjere štednje, no to je i logično, ali i da nisu spremni potražiti rješenje izvan političkog "centra", što je također - u neku ruku - logično. Nemojmo zaboraviti da tzv. "centar" upravlja Europom već više desetljeća, široke narodne populacije još uvijek je strah od neke radikalnije devijacije. Europa još uvijek djeluje mirno, centar neće povući nijednu zemlju u direktan rat (imperijalizam je nešto drugo), ali će njeno stanovništvo u potpunosti podrediti interesima kapitalističke elite. Odgojeni i kultivirani u duhu centra, narodi su čak spremni i pristati na vlastitu eksploataciju, no što ako taj centar zaista postane "zao" i nastavi eksploataciju gurati preko granice? Onda svašta možemo očekivati na starom kontinentu, jer problem je slijedeći - sada nastupaju prve vlade unutar ekonomske krize i gotovo svugdje se mijenjaju. Ali, kao što i znamo, "centar" nije jako velik. U osnovi gotovo svugdje imamo svega dvije stranke tzv. "lijevi centar" i "desni centar". Pasok i Nova Demokracija u Grčkoj, Laburisti i Konzervativci u Britaniji, SDP i HDZ u Hrvatskoj ... slučajnost? Nipošto, u politici nema slučajnosti. Dvije stranke centra upravljaju po istim principima i istim ideologijama, postoje dvije kako bi se mogle rotirati i na taj način izbjeći neugodne termine kao što su "diktatura" i sl.
Pritom se intenzivno stvaraju kozmetičke razlike da se dobije dojam diferencijacije, čak i "znatne" diferencijacije. Kako se najlakše može prepoznati da se zapravo radi o dvije strane iste medalje? Stari trik je još uvijek aktualan - treba samo pogledati vanjsku politiku. Zašto vanjsku politiku? Zato jer sa tom domenom "nema šale", tu mora vladati konzistentnost i identična podobnost.
Više stranaka sa identičnom vanjskom politikom nisu "stranke" nego "stranka".
No, vratimo se na aktualni problem "centra". Što se sada upravo događa? Izborni procesi, prvi unutar krize u zadnjih 100 godina - ovo je jako bitno, daju stanovnicima zadnju šansu da se okušaju u demokratskom načinu poboljšanja vlastite sudbine - drugim riječima, ponuđeno im je da "biraju" prestanak mjera štednje. To i rade, od Grčke do Francuske i Hrvatske.
S time da je Hrvatska u možda "najspecifičnijoj" situaciji od cijele Europe. Hrvatska tek treba postati dio EU-a i pravo je čudo da se svjetski analitičari i ekonomisti u čudu ne bave ovim detaljem. Eurozona je izuzetno klimav projekt u ovome trenutku, no mi idemo u njega i osjećaj kojeg mnogi danas imaju je kao brod koji, zbog nekog razloga, namjerno juriša prema santi leda. No, to je "neizbježno", barem nam tako prikazuju. Ono što je zanimljivo u sklopu ove teme je činjenica da je Hrvatska već napravila transfer s desnog centra na lijevi centar. Naravno, po našim gradovima nije bilo tisuće ljudi koji su slavljenički dočekivali SDP, što je možda pozitivna naznaka da kao država ne bolujemo od kronične naivnosti u mjeri koju manifestiraju francuski građani.
Bitno je primijetiti kako je taj transfer s desnog na lijevi centar još i ubrzao implementaciju anti-radničkih zakona, štednje i brojnih drugih odricanja koja tek slijede. Još jedna upotreba riječi "socijal" bez ikakvog pokrića. Znači li to da živimo u nekom uvrnutom paralelnom svemiru gdje je sada HDZ više pro-radnički od SDP-a? Nipošto, da je nekim čudom HDZ ponovno osvojio vlast, sada bi oni uvodili principe modernog robovlasništva za 1,600 kn/mjesečno.
Ali situacija je značajna - unutar jedne krize, koja nema tendenciju odlaska - birači imaju mogućnost demokratskim putem "isprobati" obje stranke centra. Da li jurišamo prema katarzi u stilu "hej, pa i jedni i drugi nas uništavaju"? Ovo nije fenomen Hrvatske, ovo je situacija koja će uskoro zahvatiti cijelu Europu.
Što će se desiti na idućim izborima, može li ponovno druga strana centra pobijediti uz kampanju "mi smo vas prepustili na milost i nemilost na početku krize, ali svejedno birajte nas opet"? Teško, na sreću - ili nažalost (vrijeme će pokazati) - stranački izbori u Europi mogli bi postati jako zanimljivi.
Da li se nazire kraj demokratskim izborima? Vjerojatno ne, istina je - 1905. Boljševici su bili tek mala propagandna družina, a narod je obožavao svog Cara - no, Europa je još uvijek daleko od toga. Grčka, koja se svakako nalazi u najgoroj situaciji, razbila je iluzije svima onima koji su se nadali nekakvoj revoluciji u toj zemlji. Na izbore je izašlo oko 65% stanovnika i, što je pomalo teško za povjerovati, 32% birača dalo je svoj glas strankama PASOK i Nova Demokracija - strankama koje su doslovno direktno odgovorne za aktualno stanje u kojem se Grčka nalazi. Kako je to moguće? Moguće je, očito nije adekvatno analizirano stanje u Grčkoj. Ovo pomalo podsjeća na ovogodišnji referendum o pristupu Hrvatske u EU i post-referendumske histerije "tko je glasao za EU?!". Analiza stanja u Grčkoj i razlozi zbog kojih su PASOK i Nova Demokracija ipak dobili toliko glasova su vrlo jednostavni. Nemojmo zaboraviti kako je Grčka "moderna" kapitalistička zemlja, a jedna od osnovnih karakteristika kapitalističke ekonomije je stvaranje jaza između bogatih i siromašnih. Stanje možda jest gore, ali neka varijacija u Grčkoj zasigurno ima i elemente koje možemo vidjeti i kod nas - osoba koja se želi informirati o socijalnom stanju, recimo, grada Zagreba, treba samo cirka 30 minuta prošetati gradom - "istraživači kontejnera" i pune terase sve su bliže i bliže.
Teško je zamisliti, pogotovo zato što postoji jaka alternativa (ne i kod nas), da su Grci snažno pogođeni mjerama štednje dali glasove za PASOK i Novu Demokraciju. Njihovo glasačko tijelo je ono koje još uvijek levitira iznad kaljuže ekonomske propasti koja se širi zemljom.
To su oni čudni trenutci kada pojedinci, gledajući jad koji se oko njih gomila, počinju dobivati razne iluzije o svojoj navodnoj superiornosti, no to je već jedna sasvim druga tema. Činjenica je da su PASOK i Nova Demokracija ipak zabilježili enorman pad u odnosu na prethodne izbore, a taj detalj nam točno pokazuje kako veliki segment populacije iz "levitacije" naglo prelazi u fazu "življenja u kaljuži".
Ipak, u Grčkoj se događa nešto značajno. Centar je u ruševinama i nastaviti će gubiti potporu svakodnevno. No, specifična situacija na obalu je izbacila nešto sasvim novo, a to je ljevičarski blok SYRIZA (skraćeno od "Koalicija radikalne ljevice"). Što Syriza znači za Grčku, a što za Europu? Možda ništa, možda sve. Jedan takav pokret na sceni u potpunosti opravdava uvodnu tezu da je politika s razlogom ovih dana postala najvažnija tema. Što ili tko je zapravo SYRIZA? I tko je danas uopće dovoljno smion da ponudi konačan odgovor?
SYRIZA je nastala još 2001. kao koalicija raznih ljevičarskih skupina, do danas se se u bloku desila razna previranja, frakcije, dolasci, napuštanja itd.
Ipak, ovi izbori izbacili su SYRIZA-u u sam vrh političke moći, odmah iza Nove Demokracije. Ukoliko dođe do novih izbora, a u vrijeme pisanja ovog teksta to je itekako izvjesno, ankete predviđaju još veći rast i SYRIZA bi lako mogla postati vodeća stranka u zemlji.
Za razliku od Komunističke Partije, KKE, čiji su stavovi više-manje sasvim jasni, SYRIZA je jedan zaista veliki ljevičarski blok i teško je donijeti konačnu definiciju njihovih pravaca. Ima tu klasičnih komunista, marksista-lenjinista, maoista, trockista, socijal-demokrata, demokratskih socijalista itd. Znatan broj tvore osobe koje su prebjegle iz PASOK-a i KKE. Ukoliko su sve ove frakcije dosljedne svojim deklariranim tendencijama, onda je gotovo nemoguće očekivati da bi se sve mogle složiti oko svih pitanja. No, blok se trenutačno ni ne namjerava kristalizirati po svim sitnim pitanjima, glavni cilj je pod svaku cijenu zaustaviti mjere štednje u Grčkoj.
Vođa bloka je mladi Alexis Tsipras i neke njegove izjave su pomalo kontradiktorne, pro-EU stav je teško svrstati na stranu protiv mjera štednje. Francois Hollande je također formalno protiv mjera štednje, no u isto vrijeme obećava znatno rezanje budžeta. Kada je riječ o SYRIZA-i, prostora za skeptičnost ima. Sudeći prema javnim proglasima i debatama koje se vode ovih dana, KKE i SYRIZA su prije svega rivali, a ne potencijalni partneri.
Gotovo cijela svjetska ljevica nalazi se u stanju šoka - mnogima je nevjerojatno da KKE odbijanjem SYRIZA-e propušta povijesnu priliku da se stvori potpuno ljevičarska zemlja unutar EU. Nema sumnje da bi to i bila, SYRIZA među svojim redovima ima izuzetno radikalan kadar, ali očito ne dovoljno radikalan za KKE. Naravno, jedna stvar su proglasi, a drugo su stvarnosti. KKE se predstavlja kao potpuno "stari kadar" koji ne želi imati nikakve veze s buržoazijom, dok je SYRIZA okupljalište mlađih i više idealističkih ljevičara.
Mnogi optužuju KKE da su postali permanentna opozicija i da zapravo ni nemaju nikakve želje sudjelovati u vlasti. Optužuje ih se za sektaštvo, izdaju i još mnogo toga.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
