Operacija Eufratov štit i potpora Turske Slobodnoj sirijskoj vojsci u sjevernom sirijskom gradu Džarabulusu pokazuju da se Turska i dalje bavi Kurdima i posebno Kurdistanskom radničkom partijom (PKK) kao svojim najvažnijim sigurnosnim pitanjem. Ankara se pokušava oduprijeti pobornicima zatvorenog vođe PKK Abdullaha Ocalana kako u parlamentu, tako i na tromeđi Iraka, Irana i Turske, u urbanim i ruralnim područjima Kurdistana, kao i u sjevernoj Siriji. Razbijanje PKK-ovog položaja jest najvažnija turska sigurnosna težnja već četiri desetljeća, ali nikako se ne može realizirati u potpunosti.
Tijekom proteklih par godina, Stranka pravde i razvoja (AKP) je pokušala postići dogovor s PKK-om i riješiti pitanje Kurda, ali nakon što je PKK odbacio takve ponude, turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan odlučio je povesti široki rat protiv Kurda. Trenutačno je PKK izgubila velik dio svojih borbenih i ofenzivnih sposobnosti, te se ograničila na postavljanje bombi pod vojne konvoje, pri čemu ne stradavaju samo turski vojnici, nego i civili. Turska dotle koristi prednost napredne opreme, uključujući zračni i satelitski nadzor, bespilotne letjelice i velike balone opremljene posebnim kamerama. Na tlu se šire lokalne sigurnosne mreže, pa Ankara dobije informacije prije nego pojedine PKK ćelije. Stoga je PKK dobio svoju zaštitu u sjeveroistočnoj Siriji, gdje su njihovi vođe dobili relativnu potporu i povjerenje zbog borbi protiv Daeša i drugih tekfirističkih terorista u Iraku i Siriji.
Zbog toga su i Amerikanci, Europljani, pa i Rusi, prihvatili prisustvo PKK-a u sjeveroistočnoj Siriji, iako se radi službeno o međunarodnoj terorističkoj organizaciji. Održavaju se napori da Stranka demokratske unije (PYD) i njezino vojno krilo Jedinice narodne obrane (YPG) spoje tri odvojene kurdske regije u sjevernoj Siriji (Džazira, Kobani i Afrin), te integrirani kurdski teritorij uzduž 900 kilometara tursko-sirijske granice. Sve ukazuje na to da Turska nije toliko zabrinuta novom kurdskom regijom na svojim južnim granicama. AKP-ova interakcija s iračkim Kurdistanom, te posebni interesi koje Turska ima s Erbilom, pokazuju da se Ankara ne boji Kurda zato što su Kurdi. Razlog tog straha jest stvaranje nove ideologije PKK-a. Intelektualni i ideološki vođe PKK-a su više predstavnici starih ljevičarskih gerilskih skupina nego li kurdskog nacionalizma, ali to se polako mijenja.
Turska iskorištava svoju novu moć pod izvanrednim stanjem, uvedenim nakon propalog puča 15. srpnja. Novi proces odluke je vrlo jednostavan, kao i sam cilj - u potpunosti iskorijeniti PKK i njegove prijatelje. Prije tri godine, AKP je imao trostupanjski plan za rješenje pitanja PKK. Prvo bi se PKK povukao iz Turske i predao oružje, potom bi se provele mjere normalizacije i najzad puno demokratiziranje turskih...
Tijekom proteklih par godina, Stranka pravde i razvoja (AKP) je pokušala postići dogovor s PKK-om i riješiti pitanje Kurda, ali nakon što je PKK odbacio takve ponude, turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan odlučio je povesti široki rat protiv Kurda. Trenutačno je PKK izgubila velik dio svojih borbenih i ofenzivnih sposobnosti, te se ograničila na postavljanje bombi pod vojne konvoje, pri čemu ne stradavaju samo turski vojnici, nego i civili. Turska dotle koristi prednost napredne opreme, uključujući zračni i satelitski nadzor, bespilotne letjelice i velike balone opremljene posebnim kamerama. Na tlu se šire lokalne sigurnosne mreže, pa Ankara dobije informacije prije nego pojedine PKK ćelije. Stoga je PKK dobio svoju zaštitu u sjeveroistočnoj Siriji, gdje su njihovi vođe dobili relativnu potporu i povjerenje zbog borbi protiv Daeša i drugih tekfirističkih terorista u Iraku i Siriji.
Zbog toga su i Amerikanci, Europljani, pa i Rusi, prihvatili prisustvo PKK-a u sjeveroistočnoj Siriji, iako se radi službeno o međunarodnoj terorističkoj organizaciji. Održavaju se napori da Stranka demokratske unije (PYD) i njezino vojno krilo Jedinice narodne obrane (YPG) spoje tri odvojene kurdske regije u sjevernoj Siriji (Džazira, Kobani i Afrin), te integrirani kurdski teritorij uzduž 900 kilometara tursko-sirijske granice. Sve ukazuje na to da Turska nije toliko zabrinuta novom kurdskom regijom na svojim južnim granicama. AKP-ova interakcija s iračkim Kurdistanom, te posebni interesi koje Turska ima s Erbilom, pokazuju da se Ankara ne boji Kurda zato što su Kurdi. Razlog tog straha jest stvaranje nove ideologije PKK-a. Intelektualni i ideološki vođe PKK-a su više predstavnici starih ljevičarskih gerilskih skupina nego li kurdskog nacionalizma, ali to se polako mijenja.
Turska iskorištava svoju novu moć pod izvanrednim stanjem, uvedenim nakon propalog puča 15. srpnja. Novi proces odluke je vrlo jednostavan, kao i sam cilj - u potpunosti iskorijeniti PKK i njegove prijatelje. Prije tri godine, AKP je imao trostupanjski plan za rješenje pitanja PKK. Prvo bi se PKK povukao iz Turske i predao oružje, potom bi se provele mjere normalizacije i najzad puno demokratiziranje turskih...
