Xinjian ili Istočni Turkestan dio je sjeverozapadne Kine koji broji više od 20 milijuna ljudi i 13 različitih etničkih skupina. Među njima najveća etnička skupina su Ujguri, koji broje oko osam milijuna ljudi.
Ova provincija je oduvijek imala velik strateški značaj za Peking. Osim što se radi o turkijskom narodu, pa se time značajno razlikuje od naroda u ostatku Kine, Ujguri su i najveća muslimanska skupina u toj najmnogoljudnijoj zemlji svijeta.
Tijekom proteklih mjeseci, razvoj regionalnih i međunarodnih aktivnosti utjecao je i na Ujgure. Posebice su uspjesi Daeša (ISIL) i sve veća infiltracija te skupine u Afganistanu, doveli do rasta ideje o povezivanju terorista i separatističkih skupina u provinciji Xinjiang. Time se strateška važnost ove provincije podigla, a sigurnosno okruženje istočne Kine je pod povećalom strateških dvojbi.
Politika prema Ujgurima posljedica je odluka kineskih središnjih vlasti od 1950. Od tada se Ujguri smatraju strancima, te su poticane sustavne imigracije naroda Han u područje Xinjiang, kako bi se promijenila etnička i vjerska slika provincije. Ovo je klasična kineska taktika.
Narod Han je onaj narod koje ostatak svijeta naziva Kinezima. Međutim, u Kini živi preko 50 drugih naroda, od kojih su Tibetanci i Mongoli pojedinačno najbrojniji. U svim provincijama Kine, Peking nastoji naseliti što više pripadnika naroda Han kako bi se time stvorila društvena ravnoteža koja čini kohezivnost zemlje.
Kasnije razvojne politike Denga Xiaopinga ranih osamdesetih favorizirale su istočne obalne regije Kine i stvorile velike razvojne jazove između istoka i zapada zemlje. Ove politike, zajedno s negativnim i pesimističnim ujgurskim gledištima prema Komunističkoj partiji i narodu Han, dovele su do pronalaženja identiteta ujgurske etničke skupine i provincije Xinjiang kroz nasilje. Upravo se nasilje pojavilo kao ograničeni fenomen u obliku manjih prosvjeda i sukoba s narodom Han. No, barem od 2009. Ujguri su počeli s ekstremnijim nasiljem i ostvarivanjem veza s ekstremističkim i terorističkim skupinama kako bi krenuli putem separatizma.
Većina Ujgura ne smatra da je to dobar korak, ali također je većina sklona vidjeti svoj otklon od Komunističke partije Kine i naroda Han u islamu. Time se odražava dubina etničkih, vjerskih i identitetskih razlika i tenzija u Xinjiangu, te dokazuje da postoji strah Ujgura od Pekinga i politika umanjivanja značaja Ujgura u provinciji. Još 1945. Ujguri su činili 82,7 posto provincije Xinjiang. Danas je taj broj pao ispod 45 posto, unatoč povećavanju stanovništva. Ujguri su i dalje pojedinačno najveća skupina, ali kontinuirano raste broj naroda Han.
Daeš je još prošle godine opisao Xinjiang kao dio tzv. Islamskog Kalifata. Kad se to dogodilo, većina ujgurskih aktivista za nezavisnost odbacili su ideju da bi Ujguri htjeli biti u takvoj državi. Još je Al-Kaida gledala prema Istočnom Turkistanu, kako skupina zove Xinjiang, kao potencijalnoj osovini svojih aktivnosti istočno od Afganistana.
Engleski magazin As-Sahab, koji je povezan s teroristima, posebno je poticao 'pomoć' Ujgurima, temeljenu na krivim podacima o stanju muslimana u Kini. Primjerice, As-Sahab tvrdi da je učenje Kur'ana zabranjeno u Kini, a Kina priznaje islam kao jednu od pet službenih religija države. Iako je prakticiranje islama pod velikim nadzorom države, nema praktične zabrane vjerskih rituala. Ekstremisti zapravo čine medvjeđu uslugu Kinezima jer vlada iskorištava ove međunarodne terorističke pozive za pomoć kako bi optužila ujgurske muslimane za šurovanje s radikalima.
Kineski dužnosnici su početkom ožujka ove godine utvrdili da je provincija Xinjiang, koja graniči s Pakistanom i Afganistanom, u potpunosti okrenuta terorizmu i ekstremizmu, te je pozvala regionalne predstavnike da o tome vode raspravu u kineskom parlamentu. Tajnik Komunističke partije Zhang Chunxian optužuje ujgurske emigrante za priklanjanje Daešu, te tvrdi da država ima dokaze o sustavnom odlasku mladih Ujgura u redove ove organizacije.
Komunistička partija tvrdi da je oko 300 kineskih državljana u redovima Daeša. Relativno malen broj ovisan je o uspješnom prelasku granice, koja je jedna od najbolje čuvanih na svijetu i to na terenu visoko u planinskim lancima Pamira i Karakorama.
Granica je velik problem. U veljači se dogodio masakr u vlaku u Kunmingu pri čemu je ubijeno dvadeset devet osoba. Državni mediji opisali su ovaj napad kao kineski 9/11. Napad je pripisan ujgurskim separatistima, a njihov vođa Abdullah Mansour pobjegao je preko afganistansko-pakistanske granice u Sjeverni Waziristan.
Nastavak uspostavljanja veza ujgurskih radikala i Daeša može voditi radikalizaciji separatističkih težnji Ujgura i posljedično sukobu između Ujgura i naroda Han. U međunarodnom smislu je to zabrinjavajuće jer bi se nestabilnost i nesigurnost ostvarila na granicama Afganistana i Pakistana. Kina svakako ne želi razvijati bilo kakve vojne djelatnosti na svojim granicama, a posebice ne prema Pakistanu i Indiji, koji su joj važni gospodarski partneri, ali i takmaci.
Kad je prošlog mjeseca indijski premijer Narendra Modi posjetio Peking, kineski premijer Li Keqiang je izjavio da Kina i Indija dijele zajedničke interese i suočeni su s istim izazovima u borbi protiv terorizma. Kina je sprema započeti protuterorističku suradnju s Indijom kako bi se bolje čuvao razvoj i sigurnosni interesi obiju zemalja.
Ali, kad je Indija pokušala u UN-u zatražiti akciju protiv Pakistana zbog puštanja na slobodu Zaki ur-Rehman Lakhvija, vođe Lashkar-e Taiba organizacije koja stoji iza terorističkog napada u Bombaju 2008., Kina je blokirala taj zahtjev. Od prosinca 2014. Indija je dala najmanje tri zahtjeva protiv terorista koje čuva Islamabad, ali je Kina revno zaustavila svaki od njih. Kina želi održavati ravnotežu snaga u svom susjedstvu, a istovremeno ne želi prelijevanje vlastitih problema u druge države, jer ju to čini ranjivom u očima svjetske javnosti.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
