"Seul contre tous": Život sirov, poput mesa, kroz oči mesara, kroz oči cijelog sistema

Gaspar Noe jedan je od onih redatelja kojeg vjerojatno ili jako volite ili baš ne volite (da ne kažemo nešto grublje). Dobro, on sam se uvijek trudio, svjesno ili nesvjesno, da završi samo u jednoj od te dvije ladice. Njegovi filmovi su... recimo to tako, "direktni", ponekad eksperimentalni, često uznemirujući, svakako umjetnički, iako ponekad ambiciju i nedvojbeni talent može rastegnuti i preko mjere.

Rođen je u Buenos Airesu 1963. Njegov otac je poznati slikar španjolskog, talijanskog i francusko-baskijskog podrijetla, Luis Felipe Noe. Njegova majka, Nora Murphy, je španjolskog i irskog podrijetla.

Argentina je sigurno ostavila utjecaja na Gaspara, no njegova priča uskoro će postati međunarodna jer je obitelj 1976., kad je imao 13 godina, emigrirala u Francusku da bi izbjegli napetu političku situaciju u Argentini u to vrijeme.

Gaspar Noe Gaspar Noe je - kao i mnogi - veliki ljubitelj slavnog Stanleya Kubricka. U jednom intervjuu 2012. godine rekao je da je poznati Kubrickov film "2001: Odiseja u svemiru" pogledao po prvi put u kinu kad je imao sedam godina te mu je taj trenutak, kako sam kaže, promijenio život. "Bez tog iskustva nikad ne bih postao redatelj", rekao je.

Prva asocijacija na Gaspara Noea vjerojatno će biti njegov kultni film "Irréversible" iz 2002. godine. Recimo da je ovaj film kroz 20 godina prošao svoje uspone i padove kad je riječ o reakciji stručne kritike. Pokojni Roger Ebert rekao je da je film toliko nasilan i okrutan da ga mnogi neće moći pogledati.

Je li to kritika koja Noea ljuti ili možda upravo takvu kritiku i želi? Bilo bi razumljivo da svaki umjetnik želi da se njegovo djelo pogleda, a ne da ljudi izlaze iz kino dvorana psujući onog tko im je uopće savjetovao da dođu pogledati film od Gaspara Noea. Ali pitanje je... jer ne možemo tek tako zanemariti činjenicu da postoji određena skupina filmova koja se promovira upravo na način da slove kao "negledljivi". Ali to su često filmovi čija je jedina "kvaliteta" (zapravo nedostatak iste) ta što žele šokirati publiku, nerijetko dajući nekakav kvazi-argument da je nasilje i šok neka dublja priča dok je to zapravo više samo marketing...

"Irréversible"

I gdje je Gaspar Noe u toj priči? Šokira li on samo da bi šokirao ili je "okrutnost" ovdje toliko neizbježan dio priče da bi cenzurira ili ublažavanje iste jednostavno bilo ravno vlastitom potkopavanju?

"Irréversible" iz 2002. ima scenu silovanja koja traje zastrašujućih 9 minuta. Je li to zaista bilo potrebno? Mnogi će reći da je to mučenje publike. Ali što ako je nešto drugo, što ako je to zapravo jedini način da se zaista i dopre do publike? Jer pogledajmo to iz ove perspektive - što da je ta scena trajala 20-ak sekundi? To bi se lako moglo pretvoriti u voajerizam, pogotovo što u toj sceni glumi glumica koja slovi za jednu od najljepših žena svijeta, Monica Bellucci. Ali voajeristički nakon kod gledatelja će nestati negdje možda već oko druge ili treće minute. Ono što slijedi je agonija, poistovjećenje s agonijom. Nije lako scenu seksualnog nasilja ogoliti baš svakog elementa privlačnosti, ali Gaspar Noe i Monica Bellucci (koja je zapravo preuzela ulogu režiserke u kontekstu te scene) uspjeli su na površini ostaviti samo bol, patnju, bez imalo uljepšavanja.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.