Šest mjeseci od početka katastrofe: Rat je od eskalacije ušao u iscrpljivanje, a zatim prerastao u okrutnu nultu sumu, a dok je takav nemoguće ga je zaustaviti, možda čak ni držati pod zemljopisnim nadzorom

Šest mjeseci je prošlo otkako je izbio rat u Ukrajini. Ovo je podatak koji nažalost potvrđuje da su pale u vodu nade da će ovo biti "kratki okršaj", da će se zbog same magnitude geopolitičkih implikacija ipak sve završiti, po mogućnosti do ljeta. Tako su otprilike zvučale optimistične prognoze kad je hladna veljača ove godine odjednom postala užarena.

Danas je puno teže dati takve prognoze zbog više razloga. Kao prvo, rat je ušao u fazu iscrpljivanja, a to su ratovi koji imaju tendenciju potrajati. Koliko? Nekoliko godina, možda četiri, možda desetljeće... dok se, kako i sam opis kazuje, jedna ili obje strane ne "iscrpe".

A tko bi se mogao prvi iscrpiti? Zbog samog odnosa veličina mnogi bi zaključili da je to Ukrajina pošto je manja zemlja, s manjom vojskom, no u ovom slučaju "iscrpljivanje" ne predstavlja nužno bitku do posljednjeg vojnika. Iscrpljivanje može nastupiti i kroz razne druge načine. Primjerice, zemlja se može ekonomski iscrpiti, da jednostavno više ne bude u stanju podnijeti ratni trošak. Isto tako se može i politički iscrpiti, da domaća populacija počinje glasno odbijati daljnje ratovanje.

Kad pak stvari gledamo iz te perspektive odjednom komparacija sukobljenih strana izgleda drugačije, prednost više nije striktno na strani Rusije. Ukrajina svakako podnosi najveći teret obrane, u ljudstvu, novcu, politici, ali definitivno nije sama. Uz moćne saveznike kao što je SAD i velika većina NATO saveza, Ukrajina može računati na stalni priljev dodatnog oružja, a i novca. Gotovo da nema straha da će Ukrajina bankrotirati bez obzira koliko negativni bili njeni aktualni ekonomski indikatori. Kad se rat pak jednog dana završi onda bi se mogla naći u izuzetno teškoj situaciji i morat će se svim snagama boriti da ne ostane zaboravljena. No, dok se aktivno suočava s Rusijom može biti sigurna da će biti snabdijevana svim potrebnim resursima za ratovanje, a oni su - ponovimo još jednom: oružje, novac i politička podrška. Sva tri "stupa" su gotovo podjednako važna. Prva dva su razumljiva sama po sebi, no i politička podrška je esencijalna jer ista služi kao kočnica prema internoj iscrpljenosti.

Ukrajinski narod, onaj dio koji podržava Kijev, osjeća da je cijeli (zapadni) svijet na njihovoj strani, a to se može interpretirati kao svojevrsna garancija da imaju šanse obraniti se u ovom ratu. Naravno, kad bi ta potpora odjednom počela blijediti onda bi ukrajinska administracija na čelu s predsjednikom Volodimirom Zelenskim imala daleko teži posao u zagovaranju daljnjeg ratovanja.

Ali kako Kijev može "zagovarati" daljnje ratovanje kad je jasno da je Rusija u ovoj priči agresor? Zapravo i može. Dovoljno je da odbijaju sve potencijalne pregovore koji bi eventualno vodili prema mirovnom rješenju za ovaj sukob.

Prisjetimo se prvih tjedana rata, zapravo tada, pomalo ironočno, diplomacija na relaciji Kijev-Moskva je funkcionirala puno bolje nego danas. Relativno brzo su uspostavljene i radne skupine koje su imale za cilj eventualno pronaći načine kako spriječiti daljnju eskalaciju. Kako pak to da je Kijev tada bio voljan pregovarati, a danas, nakon znatno većih gubitaka - u teritoriju i ljudstvu - više nije? Zato jer u tim prvim danima i tjednima još uvijek nije bilo sasvim jasno do koje mjere će Zapad podržati Ukrajinu. Hoće li sve ostati samo na riječima ili će krenuti i u djela?

Danas je situacija puno jasnija. Washington skoro pa svakih nekoliko dana objavljuje slanje novih paketa "vojne pomoći", a isti se broje i u stotinama milijuna USD. Dok je tako Ukrajina ne da nema inicijativu pregovarati već pomalo razmišlja i o tome da bi mogla u ovom ratu izaći s daleko boljim pozicijama no što su im mnogi prognozirali na samom početku.

Jasno, Kijevu je u interesu da u svojim proglasima ide prema maksimumu pa tako zadnjih dana već najavljuju i potpuno oslobađanje Krima iako, realno gledajući, tamo su za sada samo izvedene pojedine sabotaže. Jasno, iste su svakako spektakularne i pokazuju rusku ranjivost čak i tamo gdje se pretpostavljalo da je možda neprobojna, no eksplozije u ruskim bazama ipak su daleko od velike kopnene ofenzive u kojoj bi ukrajinska vojska vratila kontrolu nad poluotokom.

Na ratnoj karti, ako gledamo samo teritorij, nakon šest mjeseci ratovanja Rusija svakako stoji bolje. Osvojili su popriličan prostor, mada je to mahom prostor gdje se i očekivalo da će naići na lokalnu potporu. Velikih kretanja pak već nema par tjedana niti s jedne niti s druge strane što sugerira da je ipak nastupio određeni umor, ali i konsolidacija položaja. Ne izgleda, nažalost, da je ovo trenutak kad bi iscrpljenost vodila prema diplomaciji, prije se čini da obje strane nastoje maksimalno obnoviti svoje redove u pripremi za nove borbe koje bi mogle uslijediti na jesen.

Rat za teritorij svakako do ove faze pripada Rusiji, ali pošto je opće poznato da je ruska vojska veća Ukrajini zapravo i ne treba previše da sebe vrati u položaj jako tvrdog suparnika. Jasno, to se ponekad svodi i na "ratni PR", a eksplozije na Krimu svakako su dio toga.

O ubojstvu Darije Dugine prije nekoliko dana možda se može govoriti u tom kontekstu, možda i ne, jer jedine informacije koje imamo su tipično oprečne. No, ako je ruski FSB u pravu i ako ovo jest bila likvidacija orkestrirana od strane Ukrajine s ciljem slanja vrlo jasne poruke, onda je to također u svrhu prikupljanja "ratnih PR bodova". Dobro, nitko javno to neće tako nazvati, pa čak i SAD je otvoreno poručio kako osuđuju svaki napad na civile, ali ovdje ni ne govorimo o javnim iskazima već o percepciji koliko, gdje i na koji način je jedna strana u stanju uzvratiti, a uzvraćanje može biti i u obliku terorizma, što ovo nedvojbeno jest bio slučaj.

Što se političke potpore tiče glavni test za Ukrajinu bit će predstojeća zima i kako će na istu reagirati Europa. Neće biti lako natjerati Europljane na punu solidarnost ako se ispostavi da je ta solidarnost jako skupa po njihovu kvalitetu života, a pritom imamo na umu inflaciju, cijenu grijanja (i samu dostupnost), hrane...

Rusija se svakako nada da će se pukotine u Europi početi pojavljivati uskoro, ali nije zagarantirano. Na kraju krajeva sve se svodi na to tko vlada, a ne kime se vlada. Sjetimo se, primjerice, vremena velikih mjera štednje u Europi. Imali smo ogromne demonstracije, naročito u jednoj Grčkoj - i je li to ikad dovelo do totalnog preoketa? Do revolucije? Nije. Grčki narod je patio i pati i dalje, a to vrijedi i za ostale narode Europe. Da, može se očekivati vruća jesen na ulicama, gnjev i bijes, ali nije da Europa nije spremna za obračun s vlastitim stanovništvom - to je nešto što se uvježbava već godinama.

S druge strane i Rusija svakako može biti zadovoljna s političkom podrškom koju ima. Sama činjenica da je velika većina svijeta odlučila ostati neutralna po pitanju rata u Ukrajini pokazuje da Rusija nije otpisana u očima svijeta, odnosno u interesu drugih zemalja. Rusija može računati na simpatizere u Aziji, Africi i Latinskoj Americi, a to je daleko od američke prognoze (i zahtijevanja) da će se "cijeli svijet" ujediniti protiv Rusije.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.