Krajem Drugog svjetskog rata teror kojeg je nacistički režim provodio nad drugim državama i nepoćudnim pripadnicima vlastitog društva počeo se vraćati natrag kao bumerang. Riječ je o teroru s neba odnosno nemilosrdnom savezničkom bombardiranju Njemačke. Do kraja rata rijetko je koji njemački grad izbjegao horore savezničke zračne kampanje bombardiranja.
Od 1942. Arthur "bombarder " Harris je zapovijedao RAF-ovom bombarderskom kampanjom uništenja njemačkih gradova. Sjeverni i zapadni gradovi koji su bili najbliži dosegu britanskih bombardera su prvi ciljani. Do 1943. britansko noćno bombardiranje bilo je povezano s američkim "preciznim" dnevnim bombardiranjima (ustvari daleko od toga da budu precizni) pa je s vremenom žestina napada rasla. Proglašena je strategija neprekidnog bombardiranja.
U posebno užasnom i devastirajućem napadu na Hamburg u srpnju 1943. oko 40 000 građana je poginulo u razornim požarima. Gradovi industrijskog pojasa Rajna-Ruhr bili su neprestano i stalno bombardirani kako se bombardiranje intenziviralo tijekom 1943. i 1944. Köln, Essen (dom Kruppa), Dortmund i ruhrski "ugljeni kotao" Bochum i ostali veliki dijelovi industrijske konurbacije bili su reducirani na hrpe ruševina. Kako je saveznička kontrola nad nebom iznad Njemačke rasla i kako su zračne baze Saveznika bile sve bliže locirane Reichu, gradovi u središnjoj i južnoj Njemačkoj bili su sve češće mete. Kassel i Darmstadt, Heilbronn, Stuttgart, Nürnberg i München trpjeli su strahovita bombardiranja. Metropolis Berlina iako je bio udaljeniji od savezničkih baza, tijekom rata je bombardiran 363 puta. Veliki napad od 3. veljače 1945. prouzročio je najgore uništenje prijestolnice uništavajući distrikt vlade i povijesne zgrade u centru (iako srećom za Berlinčane broj smrti je bio puno manji od očekivanog).
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
