Krajem Drugog svjetskog rata teror kojeg je nacistički režim provodio nad drugim državama i nepoćudnim pripadnicima vlastitog društva počeo se vraćati natrag kao bumerang. Riječ je o teroru s neba odnosno nemilosrdnom savezničkom bombardiranju Njemačke. Do kraja rata rijetko je koji njemački grad izbjegao horore savezničke zračne kampanje bombardiranja.
Od 1942. Arthur "bombarder " Harris je zapovijedao RAF-ovom bombarderskom kampanjom uništenja njemačkih gradova. Sjeverni i zapadni gradovi koji su bili najbliži dosegu britanskih bombardera su prvi ciljani. Do 1943. britansko noćno bombardiranje bilo je povezano s američkim "preciznim" dnevnim bombardiranjima (ustvari daleko od toga da budu precizni) pa je s vremenom žestina napada rasla. Proglašena je strategija neprekidnog bombardiranja.
U posebno užasnom i devastirajućem napadu na Hamburg u srpnju 1943. oko 40 000 građana je poginulo u razornim požarima. Gradovi industrijskog pojasa Rajna-Ruhr bili su neprestano i stalno bombardirani kako se bombardiranje intenziviralo tijekom 1943. i 1944. Köln, Essen (dom Kruppa), Dortmund i ruhrski "ugljeni kotao" Bochum i ostali veliki dijelovi industrijske konurbacije bili su reducirani na hrpe ruševina. Kako je saveznička kontrola nad nebom iznad Njemačke rasla i kako su zračne baze Saveznika bile sve bliže locirane Reichu, gradovi u središnjoj i južnoj Njemačkoj bili su sve češće mete. Kassel i Darmstadt, Heilbronn, Stuttgart, Nürnberg i München trpjeli su strahovita bombardiranja. Metropolis Berlina iako je bio udaljeniji od savezničkih baza, tijekom rata je bombardiran 363 puta. Veliki napad od 3. veljače 1945. prouzročio je najgore uništenje prijestolnice uništavajući distrikt vlade i povijesne zgrade u centru (iako srećom za Berlinčane broj smrti je bio puno manji od očekivanog).
Kako je Luftwaffe s prolaskom vremena postajala sve neučinkovitija, rasla je eskalacija savezničkog bombardiranja. U 1942. ukupno je na Njemačku izbačeno 41 400 tona bombi. 1943. brojka se popela na 206 000 tona, a 1944. povećala se više od pet puta na 1 202 000 tona. 471 000 tona ili više od dvostruke količine bombi bačene 1943. izbačeno je na Njemačku i prva četiri mjeseca 1945. U ožujku 1945. RAF je izbacio 67 000 tona bombi što je jednako ukupnoj tonaži koja je bačena na Njemačku u prve tri godine rata. Neki od najrazornijih napada su počinjeni na skoro nebranjeno stanovništvo u zadnjim tjednima rata. Skoro je zbrisan Pforzheim "prolaz u crnu šumu" 23.-24. veljače ubijajući 17 600 ljudi (četvrtina populacije). Bezobzirno je bilo i bombardiranje bez vojnog smisla Würzburga 16. ožujka ostavljajući iza sebe 4000 mrtvih kad su zapaljive bombe uništile 90% prelijepog baroknog centra grada, kulturnog dragulja, u 17 minuta.
Treći Reich je plaćao strahovitu cijenu kada se vihor razaranja kojeg je sam pokrenuo bombardiranjem Guernice 1937. pa kasnije Varšave, Rotterdama, Coventryja i Londona nadvio nad njim samim. Ukupno se procjenjuje da su saveznička bombardiranja ubila oko pola milijuna stanovnika Njemačke. Trećina stanovništva je propatila na neki način. Više od četvrtine njemačkih domova je bilo pogođeno zračnim napadima.
U tom užasnom katalogu smrti i uništenja posebno mjesto zauzima bombardiranje Dresdena od 13.-14. veljače 1945. Postojali su savršeni uvjeti za potpuno zračno uništenje: dobro vrijeme za bombardiranje, skoro potpuna odsutnost njemačke protuzračne obrane, nedostatak opskrbe čak poluprikladnih zračnih skloništa od strane nacističkog režima (osim bunkera koji je izgrađen za Gauleitera Martina Mutschmanna), i grad je bio prenapučen zbog tisuća izbjeglica. Stanovništvo je poraslo na 640 000. Sve to je bilo meta dvostrukog britanskog zapaljivog i eksplozivnog napada enormne okrutnosti koji su rezultirali vatrenom olujom koja je stari grad pretvorila u pakao. Nakon toga sljedeće popodne uslijedio je napad od strane Amerikanaca.
Ljudi koji su tražili zaklon u improviziranim skloništima bili su ugušeni. Oni na ulici bili su uvučeni u vatrenu oluju. Kad su preživjeli izišli na ulice nakon prvog napada, ulovio ih je drugi napad koji je uvelike pojačao žestinu požara i proširio područje uništenja. Oni koji su uronili u veliko umjetno jezero u sredini grada su izbjegli požare ali mnogi od njih su se utopili u vodi jer je bilo mnogo ranjenih i neplivača. Na gorućim ulicama, trupla izgorjelih ležala su svugdje. Podrumi su bili prepuni tijela. Na glavnoj željezničkoj postaji koja je bila zakrčena izbjeglicama, trupla i dijelovi tijela nalazili su se posvuda uključujući čekaonice i tunele. U gradu kojeg je pogodila ljudski izazvana vatrena stihija, razlika između života i smrti često je bila čista slučajnost. Najbolja nada je bila doseći Elbu i sigurnost rijeke. Kad se vatra ugasila, a bombarderi otišli, Dresden je bio grad mrtvih. Ali za neke je noć užasa donijela spasenje. Preostali Židovi u gradu koji su čekali deportacije u kaosu su uspjeli skinuti žutu zvijezdu, pridružiti se beskućničkim "arijevskim" masama i izbjeći smrt.
Čak u ovoj kasnoj fazi rata usred nereda u uništenom gradu, nacistički režim je pokazao izvanredan kapacitet hitnog odgovora. Timovi pomoći su poslani u Dresden odmah jutro nakon napada. Dvije tisuće vojnika i tisuću ratnih zarobljenika, zajedno s timovima za popravak, ušli su u grad. Uspostavljeno je zapovjedno središte i komunikacijski sustav kako bi se koordiniralo radom. Unutar tri dana distribuirano je oko 600 000 toplih obroka. Proglašena je vojna uprava i pljačkaši su uhapšeni, a u brojnim slučajevima i odmah pogubljeni. Jeziv zadatak prikupljanja pougljenih tijela mogao je započeti, a neke od njih su radili ratni zarobljenici. S birokratskom preciznošću, gradske vlasti su skupile i izbrojale leševe. Više od 10 000 ih je zakopano u masovne grobnice na rubu grada. Tisuće je bilo kremirano između 21. veljače i 5. ožujka u velikim lomačama na Altmarktu, u centru grada. Službeni izvještaj o žrtvama bombardiranja u ožujku spominjao je 18 375 mrtvih, 2 212 ozbiljno ozlijeđenih i 13 718 lakše ozlijeđenih i 350 000 bez domova. Uzevši u obzir druge za koje se vjerovalo da se nalaze ispod gradskih ruševina, izvještaj je procijenio smrtonosnu cifru od 25 000 poginulih koja se još uvijek uzima kao najvjerodostojniji podatak.
Brojka je manja od crne cijene žrtava u Hamburgu u srpnju 1943. iako je postotak populacije veći, ali je manji od postotka stradalih u Pforzheimu koji je prema tom kriteriju doživio najnemilosrdnije bombardiranje jednog njemačkog grada. Šok koji je izazvalo bombardiranje Dresdena bio je velik jer se pretpostavljalo da će takav kulturni dragulj biti pošteđen sudbine drugih gradova Reicha. Naravno, reputacija Münchena kao grada neprocjenjive umjetnosti i arhitekture mu nije ponudila zaštitu protiv 73 zračna bombardiranja. I centar Würzburga, testament rokoko geniju Balthasara Neumanna je bio skoro potpuno devastiran u ožujku. Ali je München osim zbog svoje umjetničke vrijednosti bio "prijestolnica nacionalsocijalističkog pokreta" koja je tako označena još od 1933. Sravnjivanje sa zemljom Würzburga (gdje je usprkos levelu uništenja smrtna cijena bila otprilike petina Dresdenove) možda bi bio veći šok da se dogodio prije, a ne nakon bombardiranje prijestolnice Saske. Napad na Dresden je bio grandiozan i s perspektivom svršetka rata, prouzročio je ogroman gubitak života i uništio se grad jedinstvene ljepote. Vjerojatno je sve to doprinijelo da se od svih gradova koji su bombardirani, Dresden pretvori u simbol savezničke zračne kampanje protiv Njemačke.
No Dresden je poslužio za još nešto. On je dao Goebbelsu propagandni dar. Goebbels je zaplijenio izvještaj Associated Pressa koji je nevjerojatno prošao britanskog cenzora, a govorio je netočno o politici "namjernog terora bombardiranja velikih njemačkih populacijskih središta". Za nekoliko dana Goebbels je počeo javno govoriti o namjernoj politici Saveznika da istrijebe njemački narod kroz terorističke napade koji su ciljali ne industrijske ciljeve već stanovništvo mirnih centara kulture i mase izbjeglica, mnoge od njih žena i djece, koji su pobjegli od užasa rata. Broj izbjeglica u gradu ubijenih u napadu bio je povećan (iako su mnoge izbjeglice doista postale žrtve napada jer su nahrlile u Dresden posljednjih tjedana zbog napredovanja Crvene armije). Također, namjerno je predstavljena kriva slika o gradu potpune vojne beznačajnosti. Pozicija važnog željezničkog čvorišta Dresdenu je dala neku važnost i većina njegove industrije bila je uključena u ratne napore. Pokušaj ometanja prolaza njemačkih trupa kroz Dresden kako ne bi ojačale Istočno bojište, i na taj način pomogle sovjetskoj ofenzivi, bilo je ustvari obrazloženje Saveznika za bombardiranje Dresdena zajedno s drugim gradovima na istoku uključujući Berlin.
No usprkos tome, glavna meta bombardiranja su bili gusto naseljeni dijelovi starog grada, a ne industrijske instalacije. Goebbels je povećao broj žrtava na jednostavan način što je službenom izvještaju dodao jednu nulu pa je umjesto 25 000 poginulih što je užasna brojka, Goebbels kreirao brojku od 250 000. Iz užasne realnosti Goebbels je stvorio dugotrajan mit. On i ostali nacistički lideri iskoristili su bombardiranje Dresdena kako bi podcrtali važnost nastavka vođenja rata, jer kako su novine Das Reich tvrdile, prijetnju njemačkoj opstojnosti su jednako predstavljali zapadni Saveznici uz Sovjete.
Teško je vjerovati da je većina običnih Nijemaca došla do tog zaključka nakon napada. Istina, bilo je glasova koji su govorili da Njemačka neće biti zračnim terorom natjerana na kapitulaciju, ali oni su bili rijetkost. Pisma upućena na bojište i s bojišta govorila su o užasnutosti zbog napada, ali se nije govorilo o jačanju morala i odlučnosti da se rat nastavi. Nesumnjivo, mržnja protiv "zračnih gangstera" se povećala. Ali za većinu Nijemaca bombardiranje je označilo bespomoćnost protiv uništenja i uzaludnost borbe dok njemački gradovi bivaju uništavani.
Horor koji je pogodio Dresden učinio je malo ili ništa da ubrza kraj rata. Ali bio je podsjetnik mnogima da kraj rata nije daleko. Vođe režima su također bili svjesni, iako to nisu javno priznali, da je igra odlučena i da je pitanje tjedana, a ne mjeseci prije nego što će Njemačka biti potpuno uništena. Oni su sada mogli jedino pojačati represiju i teror prema vlastitom stanovništvu kako bi osujetili mogućnost da se ponovi poraz od 1918. No, bili su bespomoćni da zaustave plimu nadolazećeg poraza.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
