Bombaš samoubojica izvršio je 22. svibnja napad na šijitsku džamiju u gradu Qudaih u saudijskoj većino šijitskoj provinciji Qatif. U Dammamu, također Saudijskoj Arabiji, druga bomba eksplodirala je 29. svibnja na ulazu u šijitsku džamiju. Potom je 26. lipnja došlo do bombaškog napada na džamiju Imam Sadiq u središtu Kuwait Cityja. Sve napade izvela je teroristička skupina Daeš (ISIL). Time se ekstremisti pojavljuju u samom srcu vehabizma, monarhijama arabijskog poluotoka.
Kao prvi na udaru mogao bi biti upravo Kuvajt. Pošto ovaj emirat nema toliko dobru sigurnosnu poveznicu s ostalim zemljama Perzijskog zaljeva, Kuvajt se pokazao kao dobra alternativa za napade nasuprot Saudijske Arabije, koja je pojačala svoju sigurnost. Daeš nastoji što više ugrožavati sunitsko-šijitske odnose u Saudijskoj Arabiji i stvoriti nemire koji bi umanjili sposobnost obitelji al-Saud da vlada. Obitelj ne želi da se to događa uslijed pritiska međunarodne javnosti, jer je već dostatno što saudijski vladari imaju iznimno jake i osobne veze s vehabijskim klerikalnim sustavom, a prate ih i godine opresije nad šijitskim Saudijcima te rat u Jemenu.
Prvi teroristički napad Daeša na saudijske šijite zbili su se prošle godine u studenom. U dva navrata bombaši samoubojice napali su šijitske džamije. Tzv. kalif Ibrahim, ili Abu Bakr al-Baghdadi, javno je pozvao na rušenje Kuće Saud. Daeš tvrdi da je već stvorio podzemnu infrastrukturu koju naziva vilajet Nedžd. Od tada su saudijske vlasti uhitile desetke Saudijaca koji su optuženi za pripadništvo Daešu. Stotine drugih otišli su u Irak i Siriju kako bi se pridružili tamošnjim borbama, unatoč zabrani države za podupirenje terorističkih skupina. Ova teroristička dijaspora pruža mogućnost Daešu da stvori kadar bombaša samoubojica ili da se preko njih potaknu napadi među njihovim prijateljima i članovima obitelji.
Njihovi napadi usredotočeni su za sada na saudijske šijite. Oni čine između 10 i 15 posto stanovništva, odnosno oko tri milijuna ljudi. Naseljavaju većinom Istočnu provinciju, koja se nalazi na obalama Perzijskog zaljeva, i koja je središte naftnog bogatstva zemlje. Osim toga, šijiti žive i duž jemenske granice. Nisu homogena zajednica, jer postoje razne vjerske podjele među njima, ovisno koliko imama šijitske tradicije slijede. Sve aktivnosti Daeša odigrane su u Istočnoj provinciji.
Istočna provincija je mjesto nesigurnosti već desetljećima, sve od Islamske revolucije 1979. u Iranu. Arapsko proljeće je također imalo utjecaja, jer je u to vrijeme došlo do prosvjeda i demonstracija gdje se pozivalo na kraj diskriminacije protiv šijita u kraljevstvu. Guverner provincije princ Saud bin Nayef stariji je brat saudijskog prijestolonasljednika Mohammeda bin Nayefa. Obojicu prati glas o jakim odgovorima na prosvjede i terorizam. Desetljeća diskriminacije i represije šijiti doživljavaju kao odgovor na pitanje da li će ih vlast zaštiti od fanatika iz Daeša. Legitimne šijitske prosvjede Rijad često naziva iranskom subverzijom. Iran otvoreno samo izražava simpatije sa šijitima u kraljevstvu, ali se nagađa da su Iran i Hezbolah bili uključeni u napade 1996. na američke barake u Khobaru, kada je 19 američkih zrakoplovaca ubijeno, a ranjeno je na stotine Saudijaca.
Snažna diskriminacija protiv šijita vezana je za vehabitsko uvjerenje da je šijizam devijacija islama i da se zapravo radi o krivovjernicima. Pokojni kralj Abdullah pokušao je umanjiti tenzije dviju zajednica pod njegovom vlašću i potaknuti veću snošljivost, ali rezultati su jalovi. Princ Saud bin Nayef je bio blizak toj misli, ali tvrdokorna sunitska propaganda protiv Irana i šijita je široko rasprostranjena i često poticana od viših klerika u Saudijskoj Arabiji.
Rat u Jemenu pridonosi takvim napetostima. Saudijska kampanja protiv hutijevskih zajdijevskih šijita u Sani i ostalim jemenskim gradovima ima skrivenu sektašku stranu. Saudijci i njihovi saveznici optužuju zajdije da su perzijski pijuni. Pakistan, koji je nevoljko pristao biti članom te saudijske protujemenske koalicije ima vlastite probleme sa sunitima i šijitima, pa je Islamabad upozorio Rijad da bi rat u Jemenu mogao imati posljedice diljem islamskog svijeta.
Jačanje sigurnosti u Saudijskoj Arabiji moglo bi nakratko preusmjeriti aktivnost Daeša prema Kuvajtu i Bahreinu, gdje žive velike šijitske zajednice (u Bahreinu su šijiti većina). Daeš planira svoje operacije pomno, precizirajući vrijeme i mjesto, te upotrebljavajući mlade operativce koji vjeruju u ideju kalifata i koji su građani zaljevskih zemalja bez dosjea u sigurnosnim službama. Primjerice, bombaš na al-Sadiq džamiju u Kuvajtu je saudijski državljanin Fahd bin Suleiman al-Qabba, koji je imao dvadeset i tri godine i nikad nije imao dosje u policiji ili sigurnosnim službama. On je zrakoplovom došao iz Rijada u Manamu, te je prešao kuvajtsku granicu kopnom i izvršio napad. Kako među zemljama Vijeća za zaljevsku suradnju (GCC) nema viznog režima, građani ovih zemalja su vrlo slobodni u putovanju tzv. vilajetom Nedžd.
Liberalni saudijski analitičari, kao što su Mohammed al-Mahmoud ili Fuad Ibrahim, svaljuju krivnju za ciljanje šijitskih džamija u Saudijskoj Arabiji i Kuvajtu na vjerski kurikulum vehabizma i njihove satelitske televizijske kanale, kao što su Wesal TV i Safa TV. I dok to može objasniti jačanje napetosti dviju zajednica u konkretnim slučajevima, ipak jačina tih tenzija nije objašnjivo samo tumačenjem islama od strane radikalnih vehabitskih klerika koji se pojavljuju na malim ekranima. Odnos dviju zajednica doista jest dublji i povijesno ukorijenjen.
Nasilje između sunita i šijita u području Perzijskog zaljeva seže u osamdesete godine dvadesetog stoljeća. Između 1983. i 1988., dakle u vrijeme Iransko-iračkog rata, u Kuvajtu se dogodilo nekoliko velikih bombaških napada koje su izvele libanonske i iračke šijitske organizacije, a u Meki je 16 kuvajtskih šijita izvelo bombaški napad 1989. A što se tiče televizijskog propagandnog rata, i šijiti imaju nekih 40-ak programa koji emitiraju sadržaje protivne sunitskim doktrinama.
Ipak, glavni cilj svih ovih komešanja je Kuća Saud. Mladi ljudi koji izvršavaju bombaške napade u šijitskim džamijama uglavnom se bore protiv svojih vlada i odlaze na područje Daeša jer smatraju da su društva u kojima žive neislamska. Ciljaju šijitske džamije slijedom direktiva koje dobiju u Daešu. U svojim zemljama, koliko god one bogate bile, pate u nezaposlenosti i siromaštvu. Zapravo je ironično čuti da u nekim od najbogatijih zemalja svijeta ima krajnjeg siromaštva. Vlada ulaže milijarde za subvencije koje odlaze u sektor socijalne sigurnosti, koje se tiču minimalnih plaća i uvjeta za život, ali nikako ne mogu izvući te ljude iz siromaštva.
Razlog jest totalni kaos saudijskog tržišta rada. Milijuni stranaca preuzimaju poslove na niskim i srednjim razinama, poslove koje bi rado imali siromašni Saudijci i koji bi ih gurnuli prema srednjoj klasi, temelju društva. Kraljevstvu je trebalo dugo vremena da prizna kako, kao treća najbogatija zemlja svijeta, ima veliki problem siromaštva. Mnogi kratki dokumentarci i fotografije koje su iscurile putem društvenih mreža pokazuju da mnoge obitelji pate ispod razine siromaštva, pokušavajući preživjeti s plaćama koje ponekad ne prelaze 50 dolara mjesečno. Ne zna se točno koliko ljudi živi tako, jer saudijska vlast nema službenih statistika, ali su procjene od 800.000 ljudi, koliko vlada najavljuje, pa sve do šest milijuna u zemlji koja broji 20 milijuna ljudi. Mladi, uslijed besperspektivnosti, postaju laka meta za ekstremiste.
Oni podilaze takfirističkim idejama koje smatraju da su saudijski vladari krivovjernici i da time moraju biti ubijeni. S druge strane, saudijski dvor upozorava, uz podršku saudijskog klera, da je Daeš ne-islamski te da muslimani ne smiju biti dijelom te organizacije. Klerički šeici i doktori islamskih znanosti u Saudijskoj Arabiji ukazuju na mnoge nedosljednosti Daeša, među njima činjenice da Abu Bakr al-Baghdadi nije izabran od naroda, da nema mandat legitimnosti ni on niti oni koji se bore pod njegovim barjakom, pa sve do toga da se iskrivljava šerijat, te da prolijevaju muslimansku krv prema krivom tumačenju džihada.
Istovremeno je takva teološka rasprava saudijskih velmoža odbojna siromašnoj saudijskoj mladeži, koju privlači projekt kalifata i pojednostavljeni san života pod Daešom. Tu se osjećaju važnima, osjećaju da mogu pridonijeti ostvarivanju nove države u kojoj neće biti politički marginalizirani. Stoga ne čekaju ni sekunde prije nego izvrše svaki mig svog vođe, Abu Bakra al-Baghdadija. Nagrada u tom slučaju dolazi u ovom ili onom životu, ali ova takfiristička jednostavnost im daje i jasnoću u pitanju vjere. Prema Daešovoj neslužbenoj novinskoj agenciji Aamaq news, osoba je vjernik ako položi lojalnost Baghdadijevom kalifatu. Ako ne položi, nije vjernik i mora umrijeti. Treće opcije nema. Ovo je politika Daeša prema svim muslimanima, uključujući sunite i vehabite.
Iz tog je razloga jasno da može do sada biti ubijeno 148 pripadnika sigurnosti Saudijske Arabije, koji brane zemlju u kojoj su dvije najsvetije džamije islama u Meki i Medini. Saudijsko ministarstvo unutarnjih poslova službeno ih nazivaju mučenicima dužnosti. Oni su se usprotivili ideološkom projektu političke legitimnosti Daeša, koja počiva na dva temelja islamske tradicije. Prva je proročanstvo proroka Muhameda o pet političkih razina koje muslimani moraju proći, a posljednja razina je povratak kalifata. Drugi temelj je baya, odnosno davanje riječi ili lojalnosti kojom se javno određuje vladar.
Službeni izvori GCC zemalja izražavaju zabrinutost da bi teroristički napadi na šijite mogli djelomično proizvesti šijitski odgovor u obliku stvaranja oružanih skupina, poput Narodnih mobilizacijskih jedinica u Iraku. To bi još više pružilo zadovoljstva Daešu, jer bi time došlo do sukoba sunitskih vladara i šijitskih naoružanih skupina, te stvorilo situaciju u kojima bi GCC zemlje postale ranjive. Do takvih je poziva već došlo, kad je krajem svibnja šejh Taher al-Shamimi iz Qatifa pozvao na stvaranje obrambenih narodnih snaga uslijed sumnje da je saudijska vlast sposobna zaštititi šijitske građane. Istodobno je i šejh Abdul Karim al-Hubail zahtijevao da građani regije osnuju i upravljaju zaštitnim odborima. Saudijski ministar unutarnjih poslova princ Mohammed bin Nayef odbio je te pozive i rekao kako neće dozvoliti nikome da preuzme ulogu države.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
