Za mnoge, barem u Zapadnom svijetu, s godinama neke stvari postale su "sastavni dio" božićne atmosfere u kontekstu modernog vremena. Neizostavni "sastojci" takve atmosfere su božićne pjesme, ali i božićni filmovi, no jedan se ističe daleko iznad svih drugih te ovih dana slavi svoju 30. obljetnicu - dakako, govorimo o kultnom filmu iz 1990. "Sam u kući".
Priča je to koju zasigurno nema potrebe prepričavati. Svi su gledali film, a neki će ga večeras vjerojatno gledati i po 30. put u nizu jer mu se uvijek vraćaju svake godine. Ne čudi. Riječ je "toploj" priči koja ima elemente humora, nostalgije, utjehe, pustolovine, sa neizostavnim sretnim završetkom. Dječak po imenu Kevin McCallister (Macaulay Culkin), kako i sam naslov filma otkriva, ostao je "sam u kući". Njegova poveća obitelj ga je u žurbi zaboravila i on će se morati pobrinuti sam za sebe dok se ovi ne vrate po njega. U tom periodu njegova kuća naći će se i na meti dvojice provalnika, a on će je morati sam obraniti svojom dovitljivošću.
"Sam u kući" je postao božićni klasik, radnju već znamo gotovo napamet - ima li se tu išta više uopće za reći? Zapravo ima, poprilično. Za početak način na koji kroz godine gledamo ovaj film mijenja se kako se i sami mijenjamo, jedino sam film ostaje isti. Mnogi od nas vjerojatno smo ga gledali negdje dok smo bili sličnih godina kao i Kevin u filmu. Tada smo film doživljavali kao jednu veliku pustolovinu zamišljajući kako bismo možda i sami voljeli na dan ili dva biti posve sami, imati cijelu kuću za sebe, lutati gradom, "boriti se" s provalnicima... Danas pak, tri desetljeća kasnije, uočavamo neke druge stvari. Primjerice kako si gospodin i gospođa mogu priuštiti toliko djece (Kevin je najmlađi od ukupno petero djece)?
Jasno, film prati priču dječaka iz, mogli bismo procijeniti, gornje-srednje klase. Ne bi iznenadilo da je i ta činjenica pridonijela tolikoj popularnosti samog filma jer upravo je ta neka "srednja do gornja-srednja" klasa najčešće ideal kojem većina ljudi stremi. Nažalost upravo to je ujedno i klasa koja se najviše rasipa te za mnoge postaje nedostupna.
Bez namjere "kvarenja dojma" božićne filmske čarolije, sam film zapravo adresira klasnu pripadnost u nekoliko segmenata. Primjerice u sceni gdje se gospođa McCallister hitno vraća doma u kombiju s polka glazbenicima. Jednom članu sastava požalila se da je "užasan roditelj", pošto sebe najviše krivi za to što je Kevina ostavila samog kod kuće. No, ovaj joj odgovara: "Ne, niste. Nemojte biti tako grubi prema sebi. Želite vidjeti kako stvarno izgledaju loši roditelji? Pogledajte nas. Mi smo na putu po 48 ili 49 tjedana godišnje. Gotovo da i ne viđamo svoje obitelji. Evo Joe je već skoro zaboravio kako mu se djeca zovu. Ziggy pak još nije ni vidio svoje dijete".
Njegov komentar dolazi kao podsjetni...
Priča je to koju zasigurno nema potrebe prepričavati. Svi su gledali film, a neki će ga večeras vjerojatno gledati i po 30. put u nizu jer mu se uvijek vraćaju svake godine. Ne čudi. Riječ je "toploj" priči koja ima elemente humora, nostalgije, utjehe, pustolovine, sa neizostavnim sretnim završetkom. Dječak po imenu Kevin McCallister (Macaulay Culkin), kako i sam naslov filma otkriva, ostao je "sam u kući". Njegova poveća obitelj ga je u žurbi zaboravila i on će se morati pobrinuti sam za sebe dok se ovi ne vrate po njega. U tom periodu njegova kuća naći će se i na meti dvojice provalnika, a on će je morati sam obraniti svojom dovitljivošću.
"Sam u kući" je postao božićni klasik, radnju već znamo gotovo napamet - ima li se tu išta više uopće za reći? Zapravo ima, poprilično. Za početak način na koji kroz godine gledamo ovaj film mijenja se kako se i sami mijenjamo, jedino sam film ostaje isti. Mnogi od nas vjerojatno smo ga gledali negdje dok smo bili sličnih godina kao i Kevin u filmu. Tada smo film doživljavali kao jednu veliku pustolovinu zamišljajući kako bismo možda i sami voljeli na dan ili dva biti posve sami, imati cijelu kuću za sebe, lutati gradom, "boriti se" s provalnicima... Danas pak, tri desetljeća kasnije, uočavamo neke druge stvari. Primjerice kako si gospodin i gospođa mogu priuštiti toliko djece (Kevin je najmlađi od ukupno petero djece)?
Jasno, film prati priču dječaka iz, mogli bismo procijeniti, gornje-srednje klase. Ne bi iznenadilo da je i ta činjenica pridonijela tolikoj popularnosti samog filma jer upravo je ta neka "srednja do gornja-srednja" klasa najčešće ideal kojem većina ljudi stremi. Nažalost upravo to je ujedno i klasa koja se najviše rasipa te za mnoge postaje nedostupna.
Bez namjere "kvarenja dojma" božićne filmske čarolije, sam film zapravo adresira klasnu pripadnost u nekoliko segmenata. Primjerice u sceni gdje se gospođa McCallister hitno vraća doma u kombiju s polka glazbenicima. Jednom članu sastava požalila se da je "užasan roditelj", pošto sebe najviše krivi za to što je Kevina ostavila samog kod kuće. No, ovaj joj odgovara: "Ne, niste. Nemojte biti tako grubi prema sebi. Želite vidjeti kako stvarno izgledaju loši roditelji? Pogledajte nas. Mi smo na putu po 48 ili 49 tjedana godišnje. Gotovo da i ne viđamo svoje obitelji. Evo Joe je već skoro zaboravio kako mu se djeca zovu. Ziggy pak još nije ni vidio svoje dijete".
Njegov komentar dolazi kao podsjetni...
