U nedjelju 9. siječnja 1905. započela je revolucija kad je ispred Zimskog dvorca u St. Peterburgu vojska otvorila vatru na povorku mirnih demonstranata, predvođenih ocem Georgijem Gaponom. U pucnjavi su ubijeni nevini civili uključujući djecu i žene. Događaj je ušao u povijest kao Krvava nedjelja. Smjesta su diljem Ruskog Carstva zaredali štrajkovi i prosvjedni marševi. Sljedećih tjedana car gubi vlast u Gruziji i Poljskoj. Među tvorničkim radnicima u Rusiji car je postao omrznut, a njihove demonstracije isprva su odobrili industrijalci.
Prvi dio teksta iz ove serije čitajte ovdje: Rusija u osvit 20. stoljeća:
Carizam, industrijalizacija, represija, štrajkovi, atentati, revolucije (I. dio) Kad je tisak počeo kritizirati vlast, Nikolaj II. je pokrenuo istragu o razlozima nezadovoljstva naroda. Ugled monarhije dodatno su umanjivale vijesti s Dalekog istoka. U veljači 1905. ruske kopnene snage teško su poražene kod Mukdena; u svibnju je baltička flota uništena u bitci za otok Cušimu. Rusko Carstvo izgubilo je rusko-japanski rat. Rasplinuo se mit o nepobjedivosti režima, a zabranjene političke stranke izišle su iz ilegale. Dvije najveće među njima bile su Ruska socijaldemokratska radnička partija i Partija socijalista-revolucionara. Prvi su bili marksisti koji su htjeli da gradska radnička klasa predvodi borbu protiv monarhije; potonji agrarni socijalisti su se pouzdavali u revolucionarni potencijal seljaštva. Obje su stranke htjele svrgnuti dinastiju Romanov. I liberali su se organizirali pa su u listopadu 1905. osnovali Ustavno-demokratsku partiju. Svi su željeli srušiti autokraciju.
Radnici su osnovali štrajkaške odbore, seljaci su počeli ilegalno koristiti drvnu građu i pašnjake vlastele te preuzimati obradivu zemlju. Pobunili su se i mornari crnomorske flote, a bojni brod Potemkin otplovio je za Rumunjsku. Vojnici koji su se vraćali s Dalekog istoka dizali su pobune duž trase transsibirske željeznice. U rujnu 1905. sanktpeterburški marksisti utemeljili su sovjet (vijeće) radničkih predstavnika. Izabrali su ga radnici i zaposlenici lokalne tvornice i postao je organ revolucionarne lokalne samouprave. Nikolaj II. konačno je prihvatio savjet Sergeja Wittea da objavi Oktobarski manifest u kojem je obećao "građansku slobodu na načelima istinske nepovredivosti osobe, slobode savjesti, govora, okupljanja i udruživanja". Održat će se i izbori za Dumu, a odrasli muškarci iz svih staleža dobili su pravo glasa. Bez Dume niti jedan zakon ne može stupiti na snagu. Činilo se da je autokracija gotova.
Manifest je poslužio kao odušak za neprijateljstvo gradske srednje klase i omogućio Nikolaju II. da uguši otvorenu pobunu. Mnogi liberali tražili su da se podupre cara. Uhićeni su peterburški sovjetski vođe, među njima je uhićen i Lav Trocki. Moskovski sovjet je u prosincu 1905. podigao oružani ustanak pod vodstvom socijaldemokrata i socijalista revolucionara. No ustanak je propao. Potom su lojalne vojne jedinice premještene u druge gradove da se bore protiv drugih pobunjeničkih organizacija i društvenih skupina. Kad je uspostavljen red, Nikolaj II. je objavio Temeljni zakon i raspisao izbore za Dumu. Uvjeti su bili da je smio imenovati vladu po neograničenom izboru, a Dumu je mogao raspustiti po vlastitom nahođenju, mogao je vladati po Dekretu o izvanrednom stanju. Te odluke su osudili socijaldemokrati, socijalisti-revolucionari i ustavni demokrati.
U razdoblju 1905.-1906. pobunili su se svi seljački krajevi carstva. Nikolaj II. na tronu je ostao samo zbog toga što je na raspolaganju imao velik broj pukovnija koje zbog poraza nije slao na Daleki istok. Za dlaku je izbjegao svrgavanje. U travnju 1906. okupio se prvi saziv Dume. Najveću grupu zastupnika činili su seljaci koji nisu pripadali ni jednoj stranci. No, protivno očekivanju cara upravo su oni bezuvjetno zahtijevali prijenos zemlje s vlastele na seljake. Car im je odgovorio raspustivši Dumu. Od stranaka, najviše mjesta u parlamentu imala je Ustavno-demokratska partija, a njeni vođe bili su toliko ljuti zbog raspuštanja Dume da su prebjegli u finski grad Viborg i pozvali sunarodnjake da ne plaćaju poreze niti odlaze u vojsku do nove uspostave parlamentarizma. Nikolaj im se drsko suprotstavio i održao nove izbore. Na njegovu nepriliku, i drugi saziv Dume, koji se okupio u ožujku 1907. bio je skup radikala. Stoga je Nikolaj od ministra unutarnjih poslova Pjotra Stolipina zatražio da osnuje vladu i napiše nova izborna pravila po kojima će se u trećem sazivu Dume povećati važnost vlastele nauštrb seljaštva.
Socijalist-revolucionar Dmitrij Bogrov izvršio je u rujnu 1911. u Kijevu atentat na Stolipina. Govorilo se kako je Ohrana, tajna policija, pripomogla Bogrovu da se približi premijeru - pa čak i da je imala prešutno odobrenje cara. Što god bilo istina, car se vratio politici minimalne suradnje s državnom Dumom. Ipak carizam nije više mogao vladati na stari način. Opozicija nije bila ograničena samo na revolucionarne aktiviste. U 19. stoljeću došlo je do neuobičajenog širenja obrazovanja: nastalo je mnogo srednjih škola i sveučilišta čiji su učenici i studenti bili izrazito neprijateljski prema režimu. Mlade ljude iritirale su metode podučavanja i disciplina koja im se nametala. Njihova nelagoda nije nestala kada bi odrasli. Oni su caristički poredak smatrali ponižavajućom posebnošću koje se Rusija mora riješiti. Novinari i publicisti postali su znatno slobodniji pa je bilo novina od protofašističkih na krajnjoj desnici do boljševičkih na krajnjoj ljevici. Iako je Ohrana gasila izdanja koja su otvoreno zagovarala pobunu, novine su neprestano bile protiv vlasti. Tome su se pridružili sindikati, vjeroučitelji i druge skupine.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
